Kina je organizacijom Olimpijskih igara željela pokazati svijetu da je postala nova svjetska velesila. Nije štedjela novac kada je trebalo sagraditi sportska borilišta, a još je manje škrtarila na spektakularnom svečanom otvaranju.
Kad je riječ o tako velikom ulogu, a ovdje je riječ o predstavljanju država u najboljem izdanju, onda su dopuštena sva sredstva. I Kina se poslužila svim mogućim sredstvima: neka su legitimna, neka na rubu dobrog ukusa, dok se neki potezi ne mogu razumjeti bez osvješćivanja činjenice da je Kina, unatoč snažnom gospodarskom razvoju, još uvijek totalitarna država u kojoj Komunistička partija odlučuje o svemu. Običan Kinez je gotovo nebitan, njega se pita vrlo malo ili, češće, ništa.
Zanimljivo je da i neki ozbiljni analitičari rade grešku pa sadašnje kinesko društvo gledaju kroz prizmu konfucijanizma, a ne kao vladavinu totalitarnog komunističkog sustava koji je zapravo negacija drevnog učenja.
Poznati američki filozof Francis Fukuyama u svojoj knjizi "Povjerenje" objašnjava da se konfuncijanizam, koji je presudno utjecao na izgradnju kineskog društva u protekla dva i pol milenija, sastoji od niza etičkih načela koja su rezultat procesa socijalizacije svakog pojedinca. Najbitnije je načelo koje uređuje odnos između oca i sina te traži da sin poštuje oca. Ta veza između oca i sina toliko je jaka da sin, kada bira između lojalnosti državi ili ocu, uvijek izabire oca.
To se kosi s komunističkom ideologijom koja uči da je najvažnija Partija te traži da se svaki pojedinac bespogovorno podređuje interesu Partije. Stoga Fukuyama zaključuje da komunistička Kina ne samo da se nije ugledala na konfucijanizam nego da je u njemu vidjela političkog konkurenta koji slabi utjecaj ideologije u zemlji.
Kao posljedica takvog promišljanja donijela je niz mjera koje su željele na svaki način oslabiti tradicionalnu obitelj te u konačnici željele dovesti do toga da presudni utjecaj na odgoj imaju Partija i država, a ne obitelj. Komunisti su uveli mjere planiranja obitelji koje je dopuštalo parovima da imaju samo jedno dijete. Bio je to izravan udarac tradicionalnom konfucijanizmu, čiji je imperativ razvoja bio imati puno sinova.
Što se same Olimpijade tiče, još bi se zbog umjetničkog dojma moglo organizatorima progledati kroz prste kada su tvrdili da je vatromet na otvaranju bio uživo, iako je zapravo bila riječ o najobičnijoj kompjutorskoj simulaciji. Ali kako se može opravdati to što su sedmogodišnjoj djevojčici zabranili da pjeva na otvaranju jer nije dovoljno lijepa, ima krive zubiće. Zato su Kinezi svijetu prikazali lijepu djevojčicu koja je samo otvarala usta, dok je "ružna djevojčica" svoj zlatni glas posudila lijepoj. Još je strašnije objašnjenje jednog od organizatora koji je lakonski rekao da su sve to morali napraviti jer je riječ o interesu države.
Postoje još neke stvari oko organizacije Igara koje, najblaže rečeno, traže dodatna objašnjenja. Desetak dana prije otvaranja Olimpijade organizatori su tvrdili da su prodane sve karte za natjecanja u Pekingu. A onda vidimo da rukometna reprezentacija Hrvatske igra pred gotovo praznim gledalištem. Tako je bilo i na nekim drugim borilištima pa su organizatori, u najboljoj komunističkoj maniri, poslali svoje dragovoljce da malo podignu atmosferu na nekim natjecanjima. Već i natjecateljima idu na živce tako silne snaga sigurnosti, taj policijski "kineski zid" koji je potpuno zasjenio igre.
Nema harmoničnog konfucijanizma, nema spontanosti, nema druženja, nema normalne komunikacije između stranaca i domaćih ljudi. Sve je pod kontrolom svemoćne policije.