Istodobno i paralelno, dok se još i ne zna kada će biti izbori, počela su se širiti i oprečna raspoloženja glede izbora. Zapravo, bojazni kod vodstva HDZ-a i politički mu sklonih, hoće li samostalni izlazak manjih nacionalno izraženijih stranaka HDZ-u, odnosno političkoj desnici, nanijeti političku štetu.
Bojazan je da će veći broj takvih stranaka škoditi HDZ-u, a pogodovati SDP-u i političkoj ljevici. Na tzv. lijevoj strani takva pak mogućnost širi optimizam i veselo trljanje ruku, uvjerenje da je to SDP-u i ljevici na korist. Što bi pri izborima moglo biti biračima na korist, o tome ni tzv. ljevica ni tzv. desnica, čini se, ozbiljno ne mare. HDZ-u i partnerima bitno je zadržati vlast, SDP-u i partnerima – doći na vlast.
Što su danas kolokvijalna ljevica i desnica zapravo i nije sasvim jasno. Te se podjele doimaju kao prazne ljušture, forma bez sadržaja. HDZ se u toj tradicionalnoj, gotovo arhetipskoj podjeli, i dalje drži desnom i još nacionalno tvrdom strankom. Valjda bi to onda trebalo značiti i da tvrdo brani nacionalni suverenitet. Kako se to činilo, vidjelo se posebno zorno sa ZERP-om. Čim je neki činovnik iz EU rekao dosta, naša je patriotska i neovisna vlast odmah odlučno rekla u redu. Polovica nam je Glavnoga stožera hrvatski bespogovorno završila u Haagu. Država je pokradena do zadnjega krajcara, a u vlasti sve veliki vjernici u “demokršćanskoj stranci”. Bivši premijer čak je slovio kao praktični vjernik. Stranka formalno desna i konzervativna, a bivši joj vođa i veliki katolik, koji se svojevremeno bavio distribucijom slika golišavih starleta za hrvatske magazine!
SDP u tradicionalnoj hrvatskoj političkoj podjeli lijevo-desno slovi kao suprotni politički princip HDZ-u. Kao egzemplar ljevice. Dakle, politički prirodno i kao zastupnik radničkih i socijalnih prava. No čim je došao na vlast, SDP je odmah srezao baš radnička prava. Atribut socijalno iz imena stranke zanemaren je čim je netko iz Bruxellesa telefonirao i kazao da se “skuliraju” glede radnika. Čak su i radnice Kamenskog SDP-ovci prepustili njihovoj sudbini.
U podaništvu EU birokraciji HDZ i SDP su k’o jaje i jaje. Ali to poslušništvo i jedni i drugi zovu političkom suradnjom. Veže ih i stav da ulazak u EU nema alternative. Zašto nema? Što su to i jedna i druga stranka učinile da ne bude tako? Ništa, osim što su to stalno ponavljale, a svako razložno pitanje o Hrvatskoj i EU proglasile za natražnjaštvo, svaki razložni skepticizam sveli na banalnost o “siru i vrhnju”. Taj politički iskrivljeni i zlonamjerni tip govora prisutan je i danas.
Pa se nacionalno žešće stranke koje bi se mogle pojaviti na izborima – HSP, stranka Branimira Glavaša, pravaši Ruže Tomašić i HRAST – zove “hrvatskom radikalnom desnicom”! Kakvom vražjom radikalnom desnicom?! Valjda se pobogu zna što je to u politici radikalno. Pa nijedna od tih stranaka ne zagovara politički terorizam, ne traži ukidanje višestranačja i zatvaranje Sabora, niti članovi tih stranaka po ulicama bacaju bombe niti batinaju svoje političke protivnike.
Kod nas nema nikakve radikalne desnice niti ikakve radikalne ljevice. Govoriti o “hrvatskoj radikalnoj desnici” mogu samo politološki nepismeni ili ideološki zlonamjerni. Nema kod nas nikakve “hrvatske radikalne desnice”.
Ima o tome samo pisanija “ljevijih od pameti”. Nema ni bilo kakve ekstremne ljevice. Ali bi sigurno bilo dobro kada bi postojala i neka stranka intelektualne ljevice.
Nešto slično HRAST-u, kojemu glavari tradicionalne desnice zamjeraju čak i samo političko pojavljivanje. Jer misle da HDZ ima monopol na sve politički nacionalno. Slična bi se graja najvjerojatnije mogla dići i na arheljevici, tj. i u SDP-u, već u slučaju samostalnoga izbornoga izlaska laburističke stranke Dragutina Lesara, a kamoli osnutkom neke lijeve stranke.
Sve novo desno ili lijevo ugrožava staru političku, mentalitetsku i vladajuću monopolističku paradigmu. Zašto ne.
HRAST ima šansu, ako izbaci nekog mladog intelektualca sa majstorstvima retorike. Iza njega mogu biti svi desničari od 1990 pa na ovamo, ali vođa mora biti novo mlado lice.