Najave potpredsjednika Vlade Branka Grčića i ministra rada Miranda Mrsića prema kojima će smanjiti teret isplata obveznih, zakonski definiranih otpremnina kako bi se olakšalo situaciju brojnim poduzećima u problemima treba shvatiti kao još jedan od dokaza da se Vladi zaista trebalo dogoditi rušenje kreditnog rejtinga ne bi li počela slušati savjete ekonomista i poslodavaca.
Svaka daljnja fleksibilizacija tržišta rada od neprocjenjive je važnosti. Lijepo je da smo u zadnjih mjesec-dva barem na deklarativnoj razini vidjeli nekoliko inicijativa Vlade koje pokazuju da su napokon počeli razumijevati čime se trebaju baviti, ali koliko je god Vladi u ovim teškim trenucima nužno pružiti konstruktivnu podršku u nužnim potezima, još je nužnije te poteze staviti pod dvostruko povećalo. Nikada Vlada neće imati toliku podršku medija za teške i bolne rezove kao u ovako dubokoj krizi, ali to ipak ne znači bezrezervnu podršku.
Primjerice, kad su odgovorni u Vladi rekli da se treba okrenuti nastavku privatizacije te podršci inozemnim i privatnim investicijama, tome se može samo aplaudirati. Međutim, to i nije nešto što je bolni rez. Upravo suprotno. Nadalje, nije svaki bolni rez nešto što je nužno logično i korisno.
Ključno je pitanje vuče li se bolni rez logično ili se recka onako nasumično, zbog toga što vas je neka nevolja natjerala da to radite. E to se ne zove kirurški rez, nego neprofesionalno mesarenje ili mrcvarenje.
Primjerice, možda je linearno rezanje plaća u javnom sektoru zaista nužno ako želimo zadržati bilo kakav manevarski prostor fiskalne suverenosti, ali je isto tako jasno da taj rez neće imati nikakva smisla ako ga ne budu pratile mudro i dosljedno vođene strukturne reforme.
Isto tako za smanjenje zakonski definiranih otpremnina možemo reći da je logična mjera, ali se ipak trebamo zapitati što je stvarni razlog iznenađujuće hrabre inicijative potpredsjednika i ministra u hrvatskoj Vladi? Teško se možemo oteti dojmu da su se prepali logičnih očekivanja o novom valu masovnih otkaza te su jednostavno zaključili da nema dovoljno novca za isplatu bilo kakvih, a kamoli zakonski definiranih otpremnina. I pri tome su možda otišli korak predaleko.
Naime, poslodavci iz privatnog sektora koji vode tvrtke koje još uvijek nemaju otvoreno pitanje održivosti poslovnog modela jučer su nam komentirali da se kod njih pitanje otpremnina ionako ne veže uz zakonski definiranu osnovu. Međutim, nije im jasno zašto je Vlada odlučila radikalizirati odnose s ogromnom masom zaposlenih u privatnom sektoru? Možda su upravo sada u ovako dubokoj krizi trebali iskoristiti priliku za diferenciranje javnog i privatnog sektora. Javni je sektor taj koji treba dodatno racionalizirati, učiniti ga manjim i učinkovitijim.
Privatni sektor ionako posluje na vjetrometini okrutnog tržišta, u privatnim tvrtkama s problemima radnici ionako nemaju adekvatnu zaštitu, a sada će im se ta zaštita dodatno smanjiti, dok će svi iz predebelog i tromog javnog sektora tu novu egzistencijalno-socijalnu dramu promatrati nezainteresirano. Prava je istina da se to smanjivanje prava na javni sektor uopće neće odnositi. Ironija je sudbine da su mnoge privatne tvrtke žrtve ne samo svoje poslovne politike nego i lošeg poslovnog okružja, prevelikog tereta javnog sektora.
Ukratko, iznenađuje nova odlučnost i hrabrost Grčića i Mrsića, ali još se premalo zna o zamišljenom modelu da bi se moglo reći radi li se o kvalitetnom sistemskom potezu ili o mesarskoj kirurgiji koja će sve lošijem javnom rejtingu donijeti samo još jednu dozu lošeg PR-a.
Sada treba pričekati reakciju sindikata. Bude li zdravorazumska, ostavit će prostor za pregovore i dorađivanje modela. Nažalost, možemo očekivati uobičajene populističke ispade.
Bilo bi dobro da se ovo društvo barem milimetar pomakne prema zdravorazumskom konsenzusu.