Izumiranje stare katoličke nacije

SUBOTA 15. 11.
Pijesak, kantice, lopatice i grabljice
Neće li se kritičari i profesori književnosti početi baviti jezikom hrvatskih političkih dužnosnika!? “Hrvatskoj nisu potrebni ni sablja ni aspirin nego skalpel koji reže duboko i precizno”, u Shakespeareovu stilu rekao je Ivan Šimonović u Saboru na svom promaknuću u ministra pravosuđa. “Dosta smo smrdljivi proizvod zamatali u celofan i predstavljali ga kao vrlo dobro i odlično stanje”, poput Krleže govori novi ravnatelj policije Vladimir Faber. A evo i Balzaca, premijera Sanadera: “U brodu smo u kojem svi zajedno moramo veslati u nadi da ćemo za godinu dana opet upaliti motor.” Svi smo gledali djecu na plaži kako prave svoje metafore od pijeska i salbuna, male svoje građevine koje oni sami ili neka druga, zavidna djeca na kraju poruše. Infantilizacija hrvatske politike ogleda se i u uporabi tih “kula od pijeska”, u uporabi prenesenih značenja koja su izraz nemoći ili nedostatka želje da se stvarnost poboljša. Ali bi možda psiholozi to podjetinjenje hrvatske politike, tu dječju igru metaforama mogli ovako protumačiti: politički autoritet je prenesen u Bruxelles, a djeci u hrvatskoj vlasti – da se poslužimo njezinim stilom – ostali su samo pijesak, kantice, lopatice i grabljice.

NEDJELJA 16. 11.
Interliber: “Sat njemačkoga” i Thompson
Ako dobro pamtim, u sjajnom romanu “Sat njemačkoga” Siegfrieda Lenza, nacisti jednom slikaru zabranjuju slikati. Zabranu provodi jedan policajac, čiji se sinčić sprijateljuje s umjetnikom, a slikar trijumfira tako da svoje slike zamišlja – nacisti nemaju pristup u njegovu maštu. Po ponašanju dijela medija, političara i drugih javnika, ni pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu ne bi ostalo ništa drugo doli maštajuće pjevanje, jer bi mu zabranili čak i druženje s djecom. Graknuli su na najavu da će Thompson na Interliberu u Zagrebu, koji je danas završio, promovirati CD učilicu “Bitka za zemlju Hrvatsku” tvrtke “Markotel”. Među ostalim, javila se i potpredsjednica Vlade Đurđa Adlešič: “Svatko bi morao raditi svoj posao. Thompsonu je, koliko ja znam, mjesto na estradi...” No ni ta se učiteljica s banjolučkom diplomom ne drži toga načela, te ne uči djecu, nego je visoko dogurala u politici. Što i nije loše, jer su se djeca spasila, a s potpredsjednicom Đurđom nacija se usrećila. Što se pak tiče Interlibera, koji ove godine nije ponudio ništa drugo osim poznatog šarenila, jedino je osvježenje bio Thompson, a vidio sam i jedan primjerak “Sata njemačkog” u jednom antikvarijatu.

PONEDJELJAK 17. 11.
Romantični Bernie i Slavica
Zašto toliko pozornosti izaziva moguća rastava Slavice i Bernieja Ecclestonea? Ja mislim – ne zato što su privlačni sa svojega bogatstva i stoga što je Ecclestone vlasnik planetarnog sportskog showa “Formula 1”, nego zato što su savršen par koji se očito oženio iz ljubavi. On visok, lijep, markantan, šarmantan. Ona zgodna, od njega nešto niža, oboje romantični, idealisti, novac ih zanima samo koliko ga trebaju za pristojan građanski život. Kad su se upoznali, on nije imao ni prebijenog dolara, a njoj to baš nimalo nije smetalo. Koja se žena u tu stasitost i produhovljenost ne bi zaljubila!? Zbog toga taj razvod izaziva toliko radoznalosti. A, recimo, da je on patuljastog uzrasta i ljepote zvonara crkve Notre Dame, pa da se neka visoka, zgodna Hrvatica udala za njega privučena isključivo njegovim golemim bogatstvom, da je to brak između bogatog kripla i pohlepne namiguše, koga bi njihova rastava zanimala! Jer taj divni par i ta divna publika nisu iz ovog scenarija: Koga ljubiš? Novac. S kim se ševiš? S novcem? Za koga se udaješ? Za novac. Kad se rastaješ, s kim se hoćeš sastati? S novcem. A zašto to medije privlači? Zbog novca!

UTORAK 18. 11.
Bruxelleski namjesnici i Vukovar
Kad je na prepunoj splitskoj rivi poslije “Oluje” Tuđman u govoru oduševljeni narod upitao: “Što još da vam obećam?”, počelo je skandiranje: “Vukovar! Vukovar! Vukovar!” To skandiranje još odjekuje. Vukovar je u mirnoj reintegraciji oslobođen i, bar što se tiče brige države za njegovo gospodarstvo, pretvoren u mjesto prigodnih hodočašća koja su najmasovnija na današnji dan. Određen broj kuća je obnovljen, određeni se broj ljudi vratio, ali – svaki je treći Vukovarac nezaposlen. Gradonačelnica Zdenka Buljan u jednom intervjuu kaže kako je povratak od 1997. do 2001. tekao ubrzano, a nakon toga stagnira. Slučajno? Ni govora! Nekako u to vrijeme, vrijeme Račanove vlasti, težište se odnosa prema ratu premješta na krivnju i progon generala, na istrage “lažnih ratnih invalida”, na “detuđmanizaciju” države, na kriminalizaciju Tuđmana i Domovinskog rata. Tako i Vukovar , ratni simbol, ostaje ratno siroče, što ne pogađa samo njegovo stanovništvo i Vukovarce koji se još nisu vratili a to bi htjeli, nego i emotivnost cijele zemlje prema najtežim ratnim stradalnicima. Jer, odnos prema Vukovaru odnos je prema Hrvatskoj, a to bruxelleski namjesnici niti znaju niti osjećaju.

SRIJEDA 19. 11.
Uvreda za konobare i zavarivače
Ako je normalne potrošače televizijskih programa posljednjih godina išta moglo razveseliti, onda je to najava još jednog HTV-ova kanala na kojem bi bili samo sport i zabava. Na tu nadoknadu apsurdnog gubitka negdašnjeg Trećeg programa, koji je Ivica Račan u posvemašnjem rashrvaćivanju Hrvatske besplatno dao RTL-u, graknuli su šefovi komercijalnih televizija. Dražen Mavrić, generalni direktor Nove TV, bolno je zajaukao: “Svjetski je paradoks da samo u Hrvatskoj komercijalne televizije nisu profitabilne, a bit će nam još teže ako uđu novi igrači.” Da, nacija bi doista mogla doživjeti stres ne bude li više mogla gledati tor za retardirane zvan “Big Brother” na RTL-u i plaćeno valjanje u vlastitom izmetu u “Trenutku istine” na Novoj TV! Hrvatske komercijalne televizije nisu profitabilne jer ništa ne vrijede. Ako se, kao da je riječ o revolucionaru iz bivše Jugoslavije, u novinskim biografijama Siniše Svilana, direktora programa na Novoj TV, ističe činjenica da je bio konobar i brodogradilišni radnik, onda je jasno zašto su za Novu TV i RTL komercijalno i prizemno isto. A to je uvreda i za konobare i za zavarivače!

ČETVRTAK 20. 11.
Izumiranje stare katoličke nacije
Djeca od 14 do 18 godina sve više piju, puše, drogiraju se i čine kaznena djela – kažu istraživanja nadležnih ustanova. Ni mi u čednim kršćanskim selima, unatoč strogom odgoju i ne baš blagim roditeljskim kaznama – nismo kao djeca bili bez nekih od tih poroka. Ali smo mnogo jače nego kasniji naraštaji osjećali granicu iza koje užitak prelazi u samouništavanje. Te granice danas nisu svjesni mnogi pojedinci, ali, čini se, ni nacija, pogotovo oni koji je vode. Srozavanje svih kriterija u društvu, moralno ništavilo što ga šire mediji, te potpuna suprotstavljenost političkih, tajkunskih i inih elita građanima u sociološkom su skladu s katastrofalnim ponašanjem mladeži, ali i u skladu s kobnim gubitkom motivacije za rađanje djece. Kao što sam jednom već napisao, Račan, Mesić, Sanader i Bozanić ući će u povijest kao “veličine” iz vremena u kojem je počelo, možda i programirano – kao prvo u svijetu, definitivno izumiranje jedne od najstarijih katoličkih nacija!

PETAK 21. 11.
Rasipnost kakvu Europa ne poznaje!
Kad govore o stezanju remena, na koga političari misle!? Na mnoštvo ljudi koji su već siromašni. Premda uživaju mnoge povlastice te se hrane, tko besplatno, tko za simboličnu cijenu, na radnim mjestima (u Predsjedničkim dvorima, u Banskim dvorima, u Hrvatskom saboru...), ni Mesić, ni Sanader, ni zastupnici u Saboru, ni ministri, ni ravnatelji državnih tvrtki ili ustanova, ni tisuće drugih povlaštenih zaposlenika – neće se odreći ni kune iz svojih plaća, svojih vozača, luksuznih auta i rastrošnosti kakve nema gotovo nigdje u Europi. I dok se spremaju sirotinji u zdravstvu uzeti posljednje kune i dok stotinama tisuća ljudi bogohulnički uskraćuju božićnice, dotle huškaju medije na skijaše kojih ove godine u inozemstvo ide 50 posto više nego lani. Kao da troše tuđi novac! A o stezanju remena najviše govore u Vladi koja je prije koju godinu za svoje dužnosnika kupila najluksuznije automobile i koja je u svemu rasipna. Tako je, na primjer, lani poslala svoj zrakoplov u Sankt Peterburg da njime dolete u Split slavni Valerij Gergijev i njegov zbor i orkestar te za Petra Selema, Miomira Žužula i još dvadesetak splitskih snobova i nabiguzičina koncertno izvede operu “Evgenij Onjegin”.