Ja sam predivni gubitnik

Iznimno plodan, kvalitetan i iskren autor te karizmatičan izvođač epiteti su koji se doslovce lijepe uz nekadašnjeg enfant terriblea novovalne scene Renata Metessija (autora i pjevača velikih hitova poput "Ne pitaj za mene", "Koji film sad vrtiš u glavi", "Nikol" i drugih). Ipak, unatoč pozitivnim kritikama, Metessi nikako da zauzme mjesto koje mu u domaćem rock miljeu odavno pripada.

Oslobođen sablasti prošlosti u obliku alkohola i droge, u nikad boljoj kondiciji zahvaljujući vožnji biciklom i zdravoj prehrani te sa sigurnim i čvrstim bandom u pozadini, najavljuje svoj prvi album uživo "Krv i znoj u Tvornici" kojim će se taj status zasigurno promijeniti.

EKRAN: Koji film sad vrtite po glavi?
METESSI: U odličnom sam filmu jer je album konačno vani iako sam ga i puno prije trebao napraviti, prvi "live" album Zvijezda iz Tvornice 26. studenoga 2004. Davna mi je bila želja da snimim "live" album i bilo je već nekoliko pokušaja koji nisu urodili plodom jer nisam bio zadovoljan snimkama koje smo dobili.

Međutim, kad sam čuo sirov materijal iz Tvornice, rekao sam da bi to mogla biti solidna snimka po kojoj uopće nismo htjeli puno petljati, nasnimavati, već smo htjeli sačuvati autentičnost. Ne težim, osobito u izvedbi uživo, zvučnoj perfekciji jer mislim da u živoj snimci uvijek treba ostaviti mogućnost neke pozitivne i autentične pogreške koja daje šarm rocknrollu. Tu ipak nije riječ o klasici. Album dobro zvuči i realno predstavlja zvuk banda, a ja sam trenutačno prilično zauzet medijskom propagandom.

EKRAN: Zašto unatoč nekakvoj čvrstoj jezgri obožavatelja i potpori kritike Zvijezde nemaju više koncerata?
METESSI: Moje bavljenje glazbom nikad nije bilo previše medijski popraćeno, posebno posljednjih godina, unatoč pozitivnim kritikama albuma. Mediji se jednostavno bave nekakvim senzacionalističkim stvarima pa je glazba već dugo u drugom planu i ne znači ljudima ono što je nekada značila mojoj generaciji.

Kad se danas jedna pjesma održi mjesec dana, to je stvarno jako puno. Neke od ovih pjesama na albumu, nastale davne 81. godine, preživjele su do današnjih dana. Izvođaču kao što sam ja puno bi više odgovarali manji klupski prostori kojih, na žalost, danas nema.

EKRAN: Iako vas kritika hvali, kažu često da je Metessi uvijek pri vrhu, a nikad na njemu. Kako to objašnjavate?
METESSI: Mene ne zanima jesam li pri vrhu, u sredini, ili na dnu, a i ne znam u odnosu na što. Sam sam sebi jedina referenca. Već sam se naviknuo na taj svoj tzv. marginalizirani status jer se tako barem mogu na miru baviti doista onim što me zanima.

EKRAN: Živcira li vas kad vas u člancima nazivaju tragičarom i "predivnim" gubitnikom?
METESSI: Ljudi te uvijek moraju strpati u ladicu, etiketirati, pronaći razloge radi sebe jer ja znam tko sam i gdje sam pa me to više nasmijava nego živcira. Mi smo tako mala, beznačajna estradna sredina i žabokrečina pa uopće ne vidim u čemu je fora ako si na vrhu.

EKRAN: Realno gledajući, kako rješavate egzistencijalna pitanja?
METESSI: S obzirom na to da sam ja ipak autor iza kojega je više od stotinjak napisanih pjesama, danas je sve to skupa puno bolje regulirano nego nekada u smislu zaštite autorskih prava pa je moja mjesečna plaća negdje u hrvatskom prosjeku. To uopće nije loše. Ha, ha, ha!

EKRAN: Koliko ste u vrijeme pokretanja Patrole bili svjesni toga da radite nešto što će ostaviti tako dugačak trag na sceni?
METESSI: Otkad znam za sebe volim glazbu. Kao klinac znao sam sve, Bijele strijele, Robote... Glazba me uvijek fascinirala, zvuk gitara, nesvjesno me to polako uzelo pa sam i sam htio band, želio sam se baviti nečim kako bih se predstavio na određeni način. Krenuli smo svi zajedno i osluškivali jedni druge.

Čim sam čuo Johnnyjeve pjesme "A šta da radim" i "Krvava Meri", znao sam da su fenomenalne. Znao sam da je stvorena prva vrhunska ulična rock pjesma i poezija. Tada mi je postalo jasno da možemo pjevati o svemu kaj nas muči kao mlade ljude. Htjeli smo urlati na sav glas da nas svi čuju!

Od Jure koji je bio dijete ulice, preko Jaje, zločestog klinca, cijelog u zihericama, do Johnnyja, uličnog gurua mladog "lumperaj" proletarijata i tadašnje intelektualne studentarije. Malo nam je svima išao na k... zbog toga kaj je filozofirao o svemu. A ja sam pak bio jedan tipično gradski, razmaženi, hedonistički tip koji je u svemu tome plivao kao riba u vodi.

EKRAN: Kako je bilo sa seksualnim slobodama?
METESSI: Postojalo je jedno veliko društvo, što danas izgleda jako čudno, od par stotina ljudi, znanaca, frendova koji su cirkulirali u tim prostorima kafića, kavana, na cesti ispred Kaveza, po klubovima... Bilo nas je po cijelom gradu. Glazbenici, novinari, glumci, fotografi, balerine... Jedno veliko društvo u kojem je svatko mogao biti veliki zavodnik i pronaći novu ljubavnicu samo za jednu noć.

EKRAN: Zašto ste se razišli s Patrolom?
METESSI: Razlaz se dogodio zato što sam ja bio za "sex, drugs and rocknroll". A oni su htjeli zaraditi lovu i stvarati estradne karijere. To mi nije bilo ni nakraj pameti i napravio sam sve da me izbace. Sve sam pojačao, a osobito "sex & drugs", i uspio. Javno su me se odrekli preko novina nakon posljednjeg koncerta u Lapidariju na kojem nisam bio u stanju otpjevati tri pjesme zaredom. Ne znam je li me Bare uspio nadmašiti. On je fakat dobar u tome!  

EKRAN: Je li vam poslije bilo žao?
METESSI: Ma, nije mi žao zato što ja nisam oni, a oni nisu ja. Ja imam svoj put i to je to. Ja sam upravo tako htio i zato sam ja "predivni gubitnik", a oni su već... ono što jesu.

EKRAN: Naslijedio vas je Bodalec...
METESSI: Da, naslijedio me Mladen kojega im je preporučio Houra koji se družio s nama. Rekao je da dečko dobro pjeva, da bi mene mogao zamijeniti i on je došao kao zamjena. Ja sam onda pauzirao od glazbe iako sam rekao da ću napraviti band u kojem ću ja biti kapetan broda.

Uvijek sam znao što hoću svirati, znao sam kako to treba izgledati. Ja sam smislio Patrolu, ja sam ih ošišao, obrijao, odjenuo, savjetovao im što da nose. Rekao sam im i kakvu ćemo glazbu svirati. Dotad su oni slušali od freeovaca "Alright now" i yesovce, a ja sam im rekao da to zaborave i da su sada u modi Sex Pistolsi, The Clash i Police.

EKRAN: Zla krv s Bodalcem?
METESSI: Ma, Mladen je super kit!

EKRAN: Zatim ste okupili Zvijezde i postigli još veći uspjeh.
METESSI: Da, svirali smo po cijeloj Jugi.

EKRAN: Jeste li i u Zvijezdama stvarali probleme ili ste se smirili?
METESSI: Ipak sam bio nekakav šef banda pa sam morao držati sve to koliko-toliko pod kontrolom. Nekakav vrhunac sa Zvijezdama bio je 1986. godine s albumom "Pravovjerni plesači" kad smo u Maloj dvorani Doma sportova održali koncert pred krcatim gledalištem. Tu smo dokazali da smo veliki band.

EKRAN: Proveli ste dosta vremena u Italiji i živjeli tamo s obitelji. Koji je bio povod?

METESSI: Otišli smo u ljeto '90. na more u Rimini. Prilikom jedne slučajne provjere dokumenata ispred Fellinijeva Grand hotela, talijanski karabinjeri ustanovili su da sam vojni obveznik talijanske vojske koji nije regulirao vojnu obvezu, a to je dezerterstvo prema njihovu zakonu. Strpali su me u zatvor, oduzete su mi sve isprave, a nakon pritvora do daljnjega nisam smio napustiti zemlju, dok ne reguliram svoj vojni status. Nisam pojma imao dotad da bi me moje talijansko podrijetlo po očevoj liniji (Portogruaro, Venecija) moglo dovest u takvu bizarnu situaciju. U međuvremenu sam se zaposlio u pubu za šankom, rješavanje problema otegnulo se i naše se ljetovanje produljilo na privremeni rad u inozemstvu...

EKRAN: U Patroli je bas gitaru svirao i Staško, muž današnje političarke Đurđe Adlešić. Sjećate li se nje iz toga doba?

METESSI: Da, Đurđa je već tada silom htjela dolaziti na probe i bila je njegova prva cura te ga je držala ispod ruke i uglavnom maltretirala. Bila je posesivna i ljubomorna k’o pas. Zato je dobila zabranu dolaska na probe pa bi šetala po gradu sve dok mi ne bismo završili. Ja i ona nismo se trpjeli ni u jednoj stvari. Najbolje je napravila kad ga je otpeljala u Trst i rekla mu što da odjene, kupila mu maskirne hlače i zelenu košulju.
Vratili su se jednako ofarbani, žuti kao kanarinci i onda sam joj rekao: “To, Đurđa, to je novi val!” Ali Staško je bio vrhunski basist. Vrhunski! I žao mi je da se nije kasnije više bavio glazbom jer mislim da je to njegov glavni poziv, ali došla je Đurđa, izvukla ga ubrzo iz banda, jer očito ga nije htjela dijeliti s nama huliganima, i rekla mu: “Ti si moj i ničiji”. Danas Đurđu vidim samo na ekranu, i bolje je tako!