Jajima pod noge i HDZ-u i SDP-u

Je li se čaša strpljenja hrvatskih građana prelila? Možda, jer moguće je da poslovično šutljivi i pomirljivi Hrvati nastave s prosvjedima te da jedan prosvjed povuče drugi, kao što se pokazalo i proteklog vikenda. Kao da je glavna poruka koja stiže iz raznorodnih grupa osjećaj u narodu da ga nitko ne čuje i ne sluša pa razumijevanja za njih nemaju čak ni vodeći novinski komentatori. Kao da se sve što govore branitelji, seljaci, ribari, radnici, profesori na sveučilištima, studenti, navijači, grupe s Facebooka nastoji ocrniti zaista ružnim slikama nasilja na prilazima Markovu trgu. Možda je ipak bolje, a pametnije i vlasti i oporbi, pažljivije poslušati što se govori jer u kratko vrijeme kao da je krenulo istovremeno sa svih strana.

Branitelji u Šibeniku poručuju kako se nisu borili za stanove i mirovine, slično kao i Tromblon u Zagrebu, ogorčen izjavom premijerke Kosor kako im je ona osigurala respektabilne mirovine. Izjava je to koja odaje trgovački duh ove politike, ali kao da u ovoj trgovini nema uvijek sigurnih rezultata. Još je i gora reakcija vlasti iz usta glasnogovornika Vlade Mladena Pavića prema kojem su oporbene stranke financirale prosvjede. Prosvjedi u izbornoj godini ipak mirišu na različite političke ambicije, što su upravo otkrili i Željko Sačić, vođa braniteljskih prosvjeda, kao i Ivan Pernar, prekršajno kažnjeni vođa zagrebačkog napada na zabranjeni Markov trg. Sačić kaže da želi okupiti razmrvljenu hrvatsku desnicu, odbijajući sumnje da bi na kraju ipak rado podržao aktualnog ministra Tomislava Karamarka ako bude imao političkih ambicija. Mladi Pernar, pak, ambiciozno komentira cijeli spektar događaja, od nedavne povijesti do stanja na sveučilištu, te također najavljuje pohod na vlast. Između desnih i lijevih, crvenih i crnih, HDZ-a i SDP-a, tako se pokušavaju lansirati treći, po uzoru na već davni treći put Tonyja Blaira, no kao da će trećih putova u Hrvatskoj biti – puno. A to, zapravo, nije porazno za HDZ, nego za SDP. Jer HDZ vrlo teško može vratiti popularnost nakon svega, nakon premijera koji je – po svemu sudeći – u državničke posjete nosio kuferiće sa zamračenim novcem i, umjesto investicija, prikupljao satove. Crni fondovi, BMW-i, slike i skupi tuneli i autoceste tek su dio onoga o čemu čitamo svaki dan.

U tome, valja reći, odrastaju oni mladi koje ćemo tako olako proglasiti huliganima nakon što pribjegnu nasilju, dok navijače koji razbijaju nakon utakmica gledamo blažim okom. Kako bilo, u izbornoj godini HDZ-u se, zahvaljujući i slučaju Tihomira Purde, izmiče mogućnost da protiv SDP-a idu starom retorikom upozoravanja na crvenu opasnost. To može ipak biti samo dobro jer može prisiliti i jedne i druge da govore o hrvatskoj stvarnosti, u kojoj je najvidljivija podjela na povlaštene elite i narod koji sve slabije vidi perspektivu. Zato je sve zaista porazno za vodeću stranku oporbe, kroz koju bi se zapravo glasovi koji govore o nevoljama trebali jače čuti. A svi koji sudjeluju u prosvjedima tvrde: SDP je previše tih, pasivan, šutljiv, vodi mlaku politiku. Pa i dvije Omišanke, zasićene lošim vijestima, posegnu za jajima kako bi na to upozorile vladajući HDZ. Ali, kažu, bacile bi jaja i da su tamo bili esdepeovci jer, kažu, kao da su tihi partner vlasti...