Janjci i vukovi

Navršila se godina dana od smrti Željka Mardešića, čovjeka koji je pronicavo secirao svoje i naše kršćanstvo, svoju i našu Crkvu; koji je tražio i nalazio opće i osobne vrijednosti prokazujući vlastite i naše ćudoredne dužnosti. Malo je ljudi u nas, i još k tome svjetovnjaka, imalo tako istančan evanđeoski balans i malo ih je s takvim kršćanskim duhom otišlo s ovoga svijeta kao taj čovjek. Njegov se glas, međutim, nije čuo na masovnim skupovima, nije se prosipao po sastančenjima, nisu se za njim jagmili ni mediji niti ih je on tražio, premda od njih nije niti zazirao...

Bio je čovjek odan svojim najdubljim uvjerenjima, posvećen visokim kao i običnim pitanjima, nazočan tamo gdje se gradilo. Do kraja je ostao vjeran sebi  zapravo Bogu kojemu je duboko i istinski vjerovao. Otišao je iznenada i od tada još više nedostaje. Njegova je zauzeta i oštra misao sazrela u školi istinskog evanđeoskog propitivanja.

Nije se zadovoljavao stereotipima i nije se mirio s polovičnošću. Sam je sebe kritički propitivao: "Pitao sam otvoreno sebe: kako možeš biti toliko dobro upućen u kršćanstvo, a tako malo mariti za njegove ćudoredne dužnosti". Željko je otišao s ovoga svijeta, no ostala je njegova misao, i danas svježa i britka, hrabra i nadahnjujuća. Što li bi rekao o današnjem evanđelju? Ako smijem tako misliti, uvjeren sam da bi digao glas protiv našega bljedunjavoga kršćanstva i jalovih akademskih sofizama. Latio bi se pera i ustrajno pisao o bitnome.

Digao bi glas protiv konformizama kojima smo skloni na svim razinama  u Crkvi i u društvu, u osobnim životima i u zajednicama. Upozoravao bi na bezumlja i stereotipe kojima se u nas voli zaogrnuti i religija i nacija. Ukazivao bi na samozavaravanja kojima opravdavamo svoju slabu vjeru. Jetko bi upro prstom na našu (crkvenu) uhljebljenost. Svrstao bi se među one janjce koje Isus šalje izravno vukovima.

I bio bi posvećen najsvetijoj zadaći  donošenju evanđeoskoga kvasca u svoju suvremenost. U svijetu u kojemu, baš kao i u Isusovo vrijeme, jedva tko želi postati janjcem među vukovima, njegov istančani balans odlučio bi se za tu (osobno) izgubljenu bitku. "Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće", u njegovu bi opredjeljenju imalo posve osobni, radikalizirani učinak. Ne propitujte zašto razmišljanje uz ovu nedjelju posvećujem Željku Mardešiću.

Za života ono ovakvo, s moje strane, ne bi bilo primjereno, a i on bi se protivio. Sada, pak, osjećam dug i poticaj na tragu evanđelja dana. Bog katkad i ovom našem, nerijetko razvodnjenom, kršćanstvu pošalje proroka. A Željko je bio taj i takav čovjek. Skoro pa janje među vukovima.