Jasminka Domaš: Gospodin Šmit ide na poštu

Srijeda, 27. srpnja, upisao je u zaglavlje računa. Odjednom je primijetio da nije uz godinu stavio točku pa pritisne čvršće olovkom i ostavi tako trag malog kružića.
U uredskoj sobi bio je sam, jer su se u vrijeme pauze svi nekud rastrčali osim njega, starog knjigovođe pred mirovinom. Nije se morao osvrnuti oko sebe pa da vidi što je na stolovima iza njegovih leđa. Kompjutori, kompjutori...

Nije ni pokušao svladati vještinu pisanja na računalu bojeći se da nikad neće uspjeti svladati zamršene programe i strahujući da bi mu u najvažnijem trenutku svi brojevi, svi podaci mogli nepovratno ispariti, nestati, iščeznuti. Ne, to on sebi nije mogao dopustiti. Nikako ne , nakon gotovo šezdeset pet godina ustrajnog i samozatajnog rada. Kroz sve te godine, kroz desetljeća u kojima je njegova ruka vjerno pratila njegov um i nikada nije zakazala, učinila pogrešku, propust. Svi oko njega s ponosom su uvijek tvrdili da “stari Šmit računa brže od kalkulatora”. Međutim, sada je znao da je na odlasku i da će priče o njemu s vremenom biti zaboravljene. Trudio se o tome ne razmišljati previše , ali svakim danom ipak je bivao sve zabrinutiji.

Pogled mu se zaustavio na rukavu košulje i primijetio je da baš nije u najboljem stanju. Pohabao se, ofucao, na gumbima još je bio znak DTR, tvornice koja će jednoga dana, kao i mnoge prije nje, dobiti novo ime i nove vlasnike.

Morat će nakon povratka kući pažljivo pregledati sve svoje košulje uredno i besprijekorno poslagane “pod konac” u ormaru i neke od njih odvojiti, baciti u smeće, ili ipak možda neće...
“Mogao bih neke od njih nositi po doma”, pomisli. Mogao sam navrijeme kupiti i nekoliko novih košulja, prekori se. I obuze ga nemir i strah da više nikada do kraja života neće moći bezbrižno u kupovinu. Posljednjih nekoliko godina nije volio slušati kuknjavu umirovljenika, a mrzio je i novinske fotografije ili prizore u televizijskom dnevniku u kojima ih je gledao kako na tržnici ispod klupa pobiru ostatke trulog voća ili uvenule listove salate. Zaobilazio je i male grupice umirovljenika po klupama na Zrinjevcu.

U sljedećem momentu zapita se: Nisam li trebao svih ovih proteklih godina više štedjeti? Mogao sam, trebao sam, bio sam suviše nemaran, rastrošan .
“Štedjeti, štedjeti, nikada živjeti”, odgovori glas u njemu i nastavi mu šaptati: “Putovao si, dragi moj, putovao u bliže i dalje gradove, bio si u Africi i Americi, ali i u Aziji, vidio si što mnogi nisu i neće nikada vidjeti i doživjeti. Sjeti se samo kako si na Cipru promatrao danima palestinske borce, kojima su vojni instruktori bili Vijetnamci.”
U srcu mu oživi kamena pustinja Negeva i londonska predbožićna gužva zajedno sa zlatnom kupolom grčke crkve u Beču na Fleischmarktu, tuniska pješčana plaža u predvečerje i more zelenih palmi južne Indije.

“I jeo si što god ti je palo na pamet!” “Jeo sam”, pokorno odgovori naglas gospodin Šmit, “u dobrom zdravlju i pri dobru apetitu”. I pritom krišom baci pogled na svoj okrugli trbuščić opasan smeđim kožnatim remenom, uspomena iz Španjolske.
“Ali što ću sad? Uopće mi nije jasno što ću i kako ću sad?”
Dohvati zatim svoju staru aktovku koja je stajala uz nogu njegova radnog stola kao kakav vjeran pas. Ta torba koju je dobio na poklon još od svog pokojnog oca – počivao u miru i neka je blagoslovljena uspomena na njega – vjerno ga je pratila na posao sve ove godine i kroz sva godišnja doba. Nekoliko je već puta mijenjao na njoj ručku i bravu za zatvaranje. Torbar mu je nudio nove modele, povoljno, pa čak i na otplatu, na rate, čekove, ali on se nije samo tako mogao odreći svoje stare torbe, jer je vjerovao djetinjom vjerom da mu se ništa loše ne može dogoditi sve dok je ima. Ipak, za svaki slučaj na njezinu dnu držao je plastičnu, crvenu kutijicu, četverostruko omotanu požutjelom tankom gumicom da se slučajno ne bi otvorila i iz nje ispao amulet, mala srebrna ruka s pet ispruženih prstiju, hamsa s Božjim okom u sredini od plavog kamena. I činilo mu se da baš to oko stalno bdije nad njim i spašava ga, mnogo puta u posljednji trenutak, od nekih vrlo neugodnih i opasnih životnih situacija kada bi mu Satan pokucao na vrata i rekao: “Šmit, što ti ja tu mogu, sada je na mene došao red. Žao mi je, stari moj, ali shvati, ja sam Satan.”

Šmit bi tada progutao knedlu i znao da se sada mora pokloniti klipotima za koje mu je jednom rabin rekao da su to demonske sile koje se povremeno bore za svoju prevlast nad iskrama svjetlosti.

Što bi gospodin Šmit u takvim trenucima radio? Odmah bi se potrpao u krevet misleći: “Nu, nema me. Ništa ne radim, zaobiđite me.” Bio je siguran da će im na taj način on, stari Šmit, dosadan, šutljiv i povučen sav u sebe ubrzo dojaditi. Sakriven ispod pokrivača mrmljao je: “Dojadio sam i svojoj ženi Raheli. Toliko dosadio da me je nakon dvadeset godina braka ostavila. Na poklopcu s juhom našao sam samo njezinu poruku: “Ja više ne mogu”.
Tako sakriven u krevetu dočekao bi i noć, nadajući se da su se demonske sile umorile čekajući da ispliva iz postelje.

I naposljetku odlučio bi prestati vrtjeti se i bacakati po krevetu, morao je otići na zahod i potražio je rukom na noćnom stoliću svoje naočale. Međutim, uspio ih je srušiti na pod i stati na njih. Oj, vavoj, jadikovao je, jer je znao da su demoni još tu. Ali, srećom, polomio je samo jednu ručkicu i ujutro uspio ju je zalijepiti flasterom objašnjavajući sam sebi: “Kapara, kapara, mala žrtvica da mi se ne dogodi nešto gore”. U taj mah čuo je kako se njegove mlađe kolege s posla uz smijeh i zafrkanciju vraćaju u ured i prekori se: “Što me je to spopalo da mislim o tim glupostima”.

Na tramvajskoj stanici bila je gužva, ali ipak uspio se nekako ugurati u tramvaj, no onako malenog i okruglog zgnječili su ga i prikliještili. Jedva je disao. Činilo se, pozlit će mu. Glavu nije mogao okrenuti ni lijevo ni desno. Bio je prisiljen buljiti u jednu jedinu točku i poželio je da bude jak, visok i mišićav. “Pokazao bih ja tada njima tko bi me ovako nemilice gurao i tiskao, nu ovaj klipan mi stoji na prstima!”

Odjednom ugleda reklamni natpis koji je curio na pokretnoj traci malim crvenim slovima “Konzumova nagradna igra – ribica vam ispunjava želju”, i to ga na tren zaokupi i zainteresira.
Na putu do kuće svratio je u trgovinu i napunio je plastične vrećice hranom. Izlazeći iz dućana zadovoljnim ih pogledom odmjeri i utvrdi: “Sve je košer, da sretnem rabina ili rabinovu ženu, mogao bih im mirne duše reći, sve je po propisu, sve ispravno, sve košer! Na mojem poslu nitko i ne zna da je stari Šmit Židov, a ipak znam ja sve urediti tako da se držim propisa Mojsijeve vjere.”

Rukom je provjerio ima li u džepu kaputa mali papirić na koji dolaze naljepnice, jer ribica ispunjava želje! I tako je tog mjeseca učestalo navraćao u trgovinu, češće nego inače, a onda je naposljetku, dva tjedna prije plaće, zaprepašteno utvrdio kako je ostao bez novca, a naljepnicu za nagradnu igru još nije sakupio dovoljno. Od zlatne ribice ostadoše samo zlatni snovi. Oj vavoj, oj vavoj, hodao je po stanu i jadikovao.

Sljedećeg mjeseca listajući novine za oko mu je zapela slika novog Fiatova modela. Nagradna igra! Kupite Večernji, skupljajte nagradne bodove. I Šmit se dade na posao. Zaboravio je potpuno na nabavu novih košulja. Samo ga je brinulo da navrijeme skupi sve kupone. Jurio je na poštu vidjevši se već u novom, crvenom autu. Brum, brum, dodavao je u mislima gas i oduzimao ga, neka samo susjedi gledaju. A u autu neće biti sam nego sa shaineh maidel, zgodnom curom.

Ali, od nagrade nije bilo ništa, od zgodnog curetka još manje. No zatim sreća mu se ipak osmjehnula. U poštanskom sandučiću našao je pismo poznate izdavačke kuće “Freska” i obavijest “Gospodine Šmit, čast nam je izvijestiti Vas da ste upravo Vi izabrani da uđete u završno kolo naše nagradne igre i da možete osvojiti dvjesto tisuća zlatnika. Uskoro ćemo Vam se opet javiti, a tada budite brzi na odgovoru i na oprezu da Vam glavni zgoditak ne promakne.“
Šmit je u mislima osobito noću prebrojavao svaki od dvjesto tisuća zlatnika misleći što će s njima uraditi. Možda će pokrenuti svoje knjigovodstveno poduzeće u kojem će zaposliti sve one klince koji se već rađaju sa znanjem haklanja po kompjutoru. “Šmit, Šmit”, govorio bi sebi u mrklom mraku, “ta ti nije loša”!

Za tjedan dana stigla mu je nova obavijest. “Ispunite odmah narudžbenicu za knjigu 'Sva čuda i sve tajne svijeta’, jer ćete na taj način osvojiti dvjesto tisuća zlatnika.”
Šmit se bacio u potragu za omotnicom i počne na jidišu pjevušiti: “Shajn di zibben velten”, prekrasno kao sedam svjetova. Za nekoliko dana u poštanskom sandučiću osvanuo je plavi papirić na kojem je pisalo da pošiljku može uz otkupninu podići na pošti od 18 do 20 sati. Stajao je u dugom redu, stajali su i mnogobrojni jednako kao i on, strpljivo i u vrućini, klimatizacijski uređaj nije radio. Poštar je ozbiljna lica svakome dodavao sva najveća čuda svijeta zajedno sa svim tajnama. Šmit s mukom proguta slinu i sam sebi reče: “Shoj genug” sada je dosta, i ode kući.

Izvuče iz ladice najljepšu omotnicu koju je imao. Ispiše još i formular za pismo s povratnicom i krasopisom napiše adresu nakladničkog poduzeća “Freska”. Uputi im kratku poruku “Shtik drek”, drek – to budu svi razmeli, zaključi. Ipak, učini mu se previše nepristojnom te je precrta i ispod toga napiše “Gospodo, shvatio sam trik!”. Trik, drek. I pohita na poštu, govoreći onima koji su još u redu čekali na “Sva čuda i sve tajne svijeta”: “Vos iz der chil’leh? Što čini razliku? To bute tek videli!”