Javne šume i vode su zadnja crta obrane. Obrane od nas samih

Bivši njemački kancelar Helmut Kohl jednom je zaključio da su “ekolozi poput lubenica – izvana zeleni, a iznutra crveni”, aludirajući na sklonost ekoloških aktivista da kroz ideje zaštite okoliša promoviraju antikapitalističke ciljeve. Primjenjujući Kohlov kriterij, a u povodu aktualnih rasprava o Zakonu o strateškim investicijama, moglo bi se zaključiti da su u Hrvatskoj i lijevi i desni, i Crkva i nevladine udruge i sindikati u dubini duše crveni. Moguća prodaja osnovnih nacionalnih dobara – voda, šuma, morskog dobra – shizofrena je tema u domaćoj javnosti.

U državi trajno opterećenoj privatizacijskom pljačkom iz sredine devedesetih lako je skupljati političke bodove na idejama radikalnog konzervacionizma umotanog u fini papir zaštite nacionalnih interesa. Funkcionira to tako već godinama, pa je u Hrvatskoj dvostruko veći postotak teritorija pod ekološkom zaštitom nego što je prosjek EU, milijuni hektolitara pitke vode svake godine isteku u more, a brojne mineralne sirovine ne eksploatiraju se zbog mogućih štetnih utjecaja na okoliš.

Legitimna je to politika, no jesu li stanovnici Hrvatske spremni platiti i njezinu cijenu? Jer, isti oni koji koji danas propagiraju nužnost zaštite onoga što ćemo ostaviti budućim generacijama, već dvadeset godina žive iznad svojih mogućnosti prodajući imovinu koju su naslijedili od svojih očeva. I ne samo tu imovinu. U samo dva desetljeća uspjeli smo stvoriti toliki javni dug da svako dijete rođenjem dobiva i minus od 9500 eura. Dakako, svi ćemo za to okriviti loše političke elite, no jesu li oni jedini krivci? Jer, koja je to društvena skupina u proteklih dvadeset godina zaštitu nacionalnih dobara bila spremna poduprijeti konkretnim djelima. Katolička crkva?

Prije samo nekoliko mjeseci njezin svećenik za milijun eura prodao je golemu parcelu uz more u Baškoj Vodi za potrebe gradnje turističkog resorta, u Zagrebu su zemljište dobiveno od države za gradnju sveučilišta iznajmili za potrebe podizanja trgovačkog centra, a u Dajli stoljetno imanje benediktinaca za gradnju golfišta. Kako to da ga nisu iznajmili nekom poljoprivredniku? Danas pozivaju na očuvanje nacionalnih resursa, a kao i tisuće onih koji tvrde da Vlada nema pravo raspolagati javnim dobrom. Koliko je među njima onih koji su svojim bespravnim građevinama zaposjeli javni prostor – a ima li većeg javnog resursa od prostora – da bi im Vlada sad dala priliku da to legaliziraju. Nije li i to Vladino neovlašteno raspolaganje nacionalnim resursima? Ivo Sanader možda će deset godina robijati jer je MOL-u za mito predao Inu, no 22 posto dionica tvrtke Mađari su kupili od samih građana. Značajan dio toga prodao je Braniteljski fond. Ljudi su krvarili za stvaranje države, a onda za sitne pare raznim Ostojama, Eltzovima i ostalim predstavnicima krupnog kapitala prodali ono što im je temeljem te borbe pripalo.

Danas se na Stradunu prosvjeduje protiv golfa na Srđu, no koliko je tamo onih koji bi odbili prodati svoju djedovinu kad bi ponuda bila dovoljno visoka? A što sa sindikatima? Radikalno traže da država podmiruje njihove socijalne potrebe, no bi li bili spremni odreći ih se u zamjenu da Vlada, primjerice, odustane od prodaje Hrvatske poštanske banke?

Istina je ružna, ali jednostavna. Dva desetljeća živimo trošeći ono što su naši preci stvorili i ono što će naši potomci tek stvoriti. Suočeni s nesposobnošću da živimo u skladu s vlastitim mogućnostima, sad se nadamo da će oni koji nas naslijede biti sposobniji od nas. Da bismo im nešto ostavili, kao i mnogo puta prije, povući ćemo crtu. Šume i vode zadnja su crta obrane. Obrane od koga? Od nas samih!? Poput ovisnika uvjeravamo se da će ovaj put sve biti drukčije. Sačuvat ćemo ono što imamo, samo da ne bismo morali odgovoriti na pitanje zašto nam je samo to ostalo.