Javni osmijeh, tajni udarac

Slovenski mediji tvrde da je Hrvatska u pat-poziciji. Ovdje to nitko ne želi tako tvrdo reći, ali ne može ni uvjerljivo opovrgnuti. Slovenija je jednostavno, po tko zna koji put, demonstrirala što si može dopustiti samo zato što je članica Europske unije.

Iako nema podršku ostalih članica za upletanje graničnog spora u proces hrvatskih pregovora s EU, ostale članice nemaju način da je zaustave. Moguće je i prema Sloveniji primijeniti pritiske, moguće je slovenske diplomate potiho ribati u četiri oka, ali nema instrumenata kojima bi je se moglo odmah i elegantno u tome zaustaviti.

Francuski ministar vanjskih poslova Bernard Kouchner nervozno je već podviknuo da slovensko-hrvatski spor postaje iritirajući za Europu. U trenutku kad ona ima vrlo ozbiljne probleme, mora se baviti s “nekoliko kilometara obale Jadranskog mora”. Ljubljanu to međutim nije nimalo omelo da blokira još jedno, potpuno benigno poglavlje pregovora s EU.

Hrvatska je ispunila mjerila iz poglavlja 6 (o pravu trgovačkih društava) , Europska komisija ih je verificirala, sve su se članice suglasile da se to poglavlje zatvori na međuvladinoj konferenciji 27. ožujka, no Slovenija to iznenada odbija uz obrazloženje da Hrvatska u nekim aktima prejudicira graničnu crtu...

Reprizu već viđenoga kad je Slovenija na isti način blokirala desetak poglavlja, Ljubljana je ovaj put upriličila, ni prije ni kasnije, nego baš na dan koji je trebao biti obilježen kao neki novi početak i rehabilitacija međusobnog povjerenja.

Skoro dva mjeseca bila su potrebna da se uopće ugovori susret dvojice premijera. A kad je taj sastanak napokon održan, nakon stiska ruku i obećanja – vidimo se uskoro, Ljubljana u Bruxellesu ponovo blokira pregovore.

Susret Pahor – Sanader bio je sve prije nego uobičajen. Pustimo sad na stranu “kisele” osmijehe, pogrebnički tamne kravate, golem interes medija i odsutnost volje za odgovore na novinarska pitanja. Ono što je bilo najneobičnije, jest da se u trenutku najvećeg spora išlo na tako visoku razinu javnog susreta, a da iza toga nije bilo baš nikakvog pomaka.

Sanader se tome zato dugo protivio, pogotovo kad se vidjelo da ni susret ministara vanjskih poslova, Žbogara i Jandrokovića, ne omogućava nikakav napredak. Ali pritisnut porukama odavde i iz svijeta, o tome da se razgovarati mora, pristao je na susret, koji je k tome bio zgodno lociran, na slovenskom tlu, a ipak puno bliže Zagrebu nego Ljubljani...

Slovenija je međutim toliko čvrsto ostala pri stavu da će Hrvatsku i dalje blokirati ako ne pristane na rješenje graničnog spora koje će zadovoljiti dvotrećinsku većinu potencijalnih sudionika potencijalnog referenduma, kako je specificirao Pahor. Sanader pak, čak i da je bio spreman signalizirati kakav ustupak u perspektivi daljnjih razgovora, nakon takvog eksplicitnog uvjetovanja nije imao kud nego vratiti se na svoju početnu poziciju, a to je rješavati spor pred međunarodnim sudom. Pa neće biti potrebe ni za kakvim referendumom, dodao je, kao da je Pahoru i ultranacionalistima referendum neko prisilno rješenje.

Europa želi da se granični spor odvoji od pregovora. Europa bi čak da se pregovori brzo nastave. No ne čini se toliko decidiranom kad je posrijedi modalitet rješnja. “Lijepo je to što spominjete kako su Ukrajina i Rumunjska riješile granicu na Međunarodnom sudu pravde, ali što kad Slovenci to ne žele”, kaže upravo onaj europski diplomat koji se puno angažirao oko spora.

Nije li to isto što i pat, ili ona šahovska situacija kad ne možeš povući ni jednu figuru a da ne bude šah.