Je li arbitraža prijevara?

Prije zamalo devet desetljeća moj djed nije pristao postati Talijan pa su ga novi vladari Istre protjerali iz roditeljskoga doma. Osvoji li Slovenija arbitražom hrvatsko ozemlje, hoćemo li se ponovno morati pakirati? Vidjeli smo već kako se to radi: stanovnici Slovenije koji su izabrali ostati državljanima zemalja iz kojih potječu postali su “izbrisani”, osobe bez ikakvih prava.

Ipak, kad sam vidio tekst prijedloga arbitražnoga sporazuma, nisam se osjetio ugroženim. Nisam pravnik, nego jezikoslovac, ali ne čini mi se da pruža slovenskim ekspanzionistima priliku da ostvare svoje mitove.

Nije to “diplomatski fuš”: niti su sporazum sastavljali hrvatski i slovenski diplomati niti ga je pisao predsjedatelj Vijeća EU švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt.

Potonji ima politički živac, no manjka mu obrazovanja – nakon srednje škole pokušao je studirati, ali nije mu išlo, pa se okrenuo politici. Sporazum je osmislio američki State Department, a kako uvjeravaju diplomati u Bruxellesu, Washington ne bi nikada pristao da se zbog slovenskih mitova prekrše odredbe UN-ove Konvencije o pravu mora (UNCLOS), koje ne dopuštaju da se teritorijalno more protegne dalje od 12 milja od obale. Time bi se stvorio opasan precedent i unijela bi se nesigurnost u međunarodno pravo.

Arbitražni sud odredit će, ovim redoslijedom, tijek morske i kopnene granice između Hrvatske i Slovenije, vezu Slovenije k otvorenome moru te režim uporabe odnosnih morskih površina.

Za tijek morske i kopnene granice koristit će se, izričito, “pravila i načela međunarodnoga prava”. Na kopnu sporno može biti jedino teče li granica posljednje kilometre pred morem koritom Dragonje ili Kanalom sv. Odorika, na koji ju je Slovenija jednostrano spustila. Za Hrvatsku tu može ili ostati status quo ili može natrag dobiti ozemlje na koje se Slovenija proširila.

Na moru, odrede li arbitri kopnenu granicu na kanalu, Slovenija može dobiti polovicu Savudrijske vale, ili nešto malo više zbog veće naseljenosti slovenske obale.

Kada odrede granicu, arbitri će, piše, “primijeniti međunarodno pravo, pravednost (equity, a ne ex aequo et bono, kako je to zahtijevala Ljubljana, op. a.) i načelo dobrosusjedskih odnosa kako bi postigli pošten i pravedan ishod uzimanjem u obzir svih odnosnih okolnosti”. Nema tu ni “teritorijalnoga dodira”, što je Slovenija tražila, ni “dodira s”, kako je pisalo u Rehnu I.

“Veza k”, za čije se određivanje kao temelj navodi međunarodno pravo, ne može značiti širenje Slovenije na hrvatsko more. No, arbitri mogu odrediti koridor kojime bi slovenski brodovi prolazili kroz hrvatske vode, a Hrvatska bi im čvrsto zajamčila da ih tamo baš nikada neće zaustavljati.

Vodeći hrvatski pravni stručnjaci spornime vide sastav arbitražnoga suda. U prijedlogu sporazuma, naime, piše da će se suce izabrati s popisa koji sastave predsjednik Europske komisije i europski povjerenik za proširenje (potonjega položaja u novome povjerenčkome kolegiju najvjerojatnije neće više ni biti). No, diplomati u Bruxellesu ističu da arbitražni suci ne mogu biti nepoznati “pravni savjetnici”, kakve je Olli Rehn bio predložio u svojoj posljednjoj ponudi, nego osobe “priznatih stručnosti za međunarodno pravo”, kako piše u prijedlogu sporazuma.

Uz to, konačna je instancija za njihovo imenovanje – usprkos ranijemu slovenskome žestokome protivljenju – predsjednik Međunarodnoga suda pravde (ICJ) u Den Haagu.

Obeshrabrujuće je, međutim, zazvučala izjava HBK-ove komisije Iustitia et pax. Jesu li hrvatski biskupi od vatikanske diplomacije dobili naznaku da je riječ o prijevari? A opet, teško mi je zamisliti razlog zbog kojega bi Washington prevario Zagreb i prekršio UNCLOS, samo da zadovolji Ljubljanu...