Je li EU bliža građanima?

Točno godinu dana poslije stupanja na snagu Lisabonskoga ugovora, barunica Catherine Ashton, visoka predstavnica Unije za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, pokrenula je Europsku službu za vanjsko djelovanje (EEAS). Iako nitko nije vjerovao da će u tome uspjeti u roku koji je sama najavila, lady Catherine pronašla je osobe za čelna mjesta u europskoj diplomaciji te za njih dobila nužne suglasnosti.

Svih se 136 veleposlanika Europske unije protekloga tjedna okupilo u Bruxellesu na svečanosti koja se održala iza zatvorenih vrata: barunica je, naime, zaboravila na pokretanje EEAS-a pozvati novinare!

EEAS je jedna od novosti koju je uveo Lisabonski ugovor. Među ciljevima je novoga temeljnoga spisa EU i “približiti EU građanima”. No stare navike i dalje prevladavaju iako se barunica poslije izgovarala da predstavnike javnosti nije pozvala jer EEAS još nema svoju upravnu zgradu.

EEAS je zoran primjer za niz nedovršenosti Lisabonskoga ugovora. Diplomacija bi, na primjer, trebala provoditi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, no EU takvu politiku nema – ima samo onu koju predstavnici zemalja članica, često od slučaja do slučaja, međusobno dogovore.

Lisabonski ugovor ostavio je otvorenima i odnose baruničine dužnosti s onom predsjednika Europskoga vijeća. Lady Catherine i Herman van Rompuy i nisu i jesu onaj telefonski broj koji je Henry Kissinger onomad zatražio da zna koje brojke okrenuti, odnosno danas otipkati kada želi razgovarati s Europom. Taj broj također nije i jest predsjednik Europske komisije Jose Manuel Durao Barroso. A taj broj više nije čelnik zemlje koja u tekućih šest mjeseci predsjeda Unijom. No dok je bilo zamišljeno da stalni “predsjednik Europe” posve zamijeni polugodišnju vrtnju država članica za europskim kormilom, rotacija je na kraju ostala, iako samo na predsjedanju ministarskim vijećima EU.

Van Rompuy i Ashtonova nisu se zbog nedorečene lisabonske podjele mjerodavnosti još zakvačili: ona je bila previše zauzeta oblikovanjem EEAS-a, a on posredovanjem među zemljama članicama oko izvlačenja eurozone iz krize. Oko potonjega se s Van Rompuyem, međutim, izrazito natječe Barroso, koji nastoji bar koji dan prije Van Rompuyeva tima izići u javnost s EK-ovim prijedlozima.

Van Rompuya su jednom i neki novinari bili optužili za “prevrat” kada je, u izočnosti Jean-Claudea Junckera, predsjedao sastankom ministara gospodarstva i novčarstva eurozone. “Ne mislite valjda da je sivi uredski miš sposoban za državni udar?!”, uzvratio im je Van Rompuy, koji je zbog svoje skromnosti i suzdržane duhovitosti, zbog vještine u postizanju kompromisa i zbog ekonomskoga znanja i iskustva, pravi čovjek za taj položaj u ovim teškim vremenima. Koliko god da se britanski euroskeptici sprdali s njegovim izgledom.

Lisabonski ugovor trebao bi Uniju približiti građanima i uvođenjem “Europskoga građanskoga poticaja” (ECI): mogućnosti da građani, skupi li ih se milijun iz “znatnoga broja” država članica, predlažu EK europske zakone.

Prvi je milijun potpisa ovih dana uručen EK: za punu zabranu genetski modificiranih organizama širom EU. No ni tu ne ide sve glatko: EK i Vijeće EU još se nisu do kraja složili kako uspostaviti ECI, što lisabonski ugovor također nije podrobno propisao, a postupak od pokretanja peticije do stavljanja zakona na snagu može potrajati i do pet godina.

Onima koji su navikli odlučivati građanima iza leđa najviše će muka zadavati Europski parlament koji je Lisabonski ugovor po mjerodavnostima uglavnom izjednačio s Vijećem EU. Nove je ovlasti EP već uporabio zapriječivši Vijeću da mimo jedina izravno izabrana tijela EU progura europski proračun za 2011. godinu. Eppur si muove.