Je li Hrvatska jedina neokomunistička država u Europi?

Je li Hrvatska jedina neokomunistička država u Europi? To se pitanje iznova nameće nakon što je za glavnog ravnatelja HRT-a imenovan ili postavljen Goran Radman. I dosad smo imali bezbroj primjera gdje se stari komunistički kadrovi godinama razmještaju po hrvatskim političkim i društvenim institucijama, kao i njihovi mlađi puleni. Još ubitačniji od toga jest komunistički mentalitet koji je u Hrvatskoj neporažen. Štoviše, od njega mnogi boluju i širi se kao zaraza! Taj mentalitet omogućuje preživljavanje i vladavinu neokomunističkog kadra u Hrvatskoj, u državi koja bi iduće godine trebala postati članica Europske unije, demokratske zajednice europskih država.

Što mi danas u Hrvatskoj imamo? Imamo apsurd da nekad zakleti partijci, koji su u bivšoj Jugoslaviji promovirali jednoumlje, danas glume najveće liberale i borce za ljudska prava. Imamo situaciju da su pojedini mediji u Hrvatskoj partijski dirigirani, da novinari to čak opravdavaju, iako bi novinari i ceh novinara trebali biti prva crta obrane demokracije, što nisu. I na sve to još civilne udruge uglavnom šute. 

Zašto sve ovo? Pa javna je tajna na HRT-u i oko njega da naš šef države Ivo Josipović preko svojih satelita već dulje teži što većem utjecaju na javnoj televiziji. Jednostavno, čovjek se brine za svoj lik i ugled. I zato televiziju ne treba pustiti da radi svoj posao od javnog interesa, jer je Josipovićev interes ispred javnog – svoju sliku ljubim! I ne samo to. Iako svi mi to znamo, i nakon što još i napišemo, on svojoj izjavom vrijeđa ljudsku inteligenciju, sve nas želi pokazati smiješnima, a jedino sebe pravednim. Tako je s građanima na kavi u subotu lakonski odgovorio na neporecivu činjenicu: “Vrlo često, nažalost, u medijima čitamo nešto što bi se moglo nazvati science-fiction literaturom. To su besmislice.” Ali zato će odmah dodati kako smatra da je Radman vrlo dobar kandidat za tu funkciju i da će odlično obavljati svoj posao. Koje ustavne ovlasti daju Josipoviću uopće prostor da se izjašnjava o tome tko je dobar, a tko nije dobar kandidat? Tom je izjavom sam sebi uletio u usta i svoj demanti iz rečenice prije učinio besmislenim. To je ta nova pravednost koju je Josipović propovijedao! I nije ništa novo da nam se s političkog vrha vrijeđa ljudska inteligencija. Učinio je to puno puta i Zoran Milanović, ovih dana i Ranko Ostojić, pa i Josip Leko. Jer nemoguće je da u partiji ima sukoba interesa.

Radman možda i može biti danas sposobniji nego što je bio krajem osamdesetih, ali zar zaboravljamo koje su to godine bile, koji režim? Pa on je bio režimski čovjek na čelu TV Zagreba! U demokratski uređenoj državi, s demokratskim vrijednostima, Radman može raditi što god želi i umije, ali ne i ponovno biti šef iste televizije! To je šamar demokraciji! Veliki borci za ljudska prava na ulicama su se borili za “Stojedinicu”, a HRT sad šaptom pade i nikome ništa. To što se prodaju spinovi kako Radman neće podlegnuti politici najobičnija je farsa! Pa politika ga je stvorila i sad ponovno postavila. Pardon, partija! A oni koji drukčije misle, trebali bi sad zašutjeti i skriti se! Toliko o demokraciji i višestranačju. I ne samo da je Radman bio režimski čovjek – dajte zagrebite u starije novine pa vidite kakva je bila njegova uloga u zabrani OTV-a u dosluhu s Veljkom Kneževićem. Danas govoriti kako nije važna nečija pripadnost komunističkom aparatu znači da netko ima problem s razumijevanjem demokracije.

No, za kraj će biti najbolje citirati čitatelja Večernjaka koji je opisao Josipovićevu agitaciju za Radmana: “Njemu je bitno da je tamo instalirao svog čovjeka (povjerljivog druga) koji će mu na javnoj telki (najgledanijoj naravno) priređivati hvalospjeve, dizati njegovu mudrost i pravednost u nebesa, napuhavati rejting, jednom riječju, izgraditi kult ličnosti te mu tako osigurati drugi mandat na Pantovčaku. To je bit cijele priče. Amen i točka.”