Ljudi uživaju kad znaju da drugi ne znaju. Znaju to i proizvođači novina, pa često publici serviraju sočne komade tuđeg neznanja. Tako se i nedavno pojavio tekst u kojem se autorica sladostrasno zgraža nad neznanjem hrvatskih srednjoškolaca. Među sramotnim primjerima uhvatila se za Držićevu komedijicu “Novelu od Stanca”.
Čak je svaki drugi srednjoškolac netočno odgovorio na pitanje “kakav je stil Stančeva govora”. Mjesto traženog odgovora “jednostavan i prostodušan”, polovica je testiranih zaokružila odgovor “metaforičan i nerazumljiv”.
Da je meni 17, da sam današnji hrvatski srednjoškolac i da me netko upita kako govori izluđeni vlah Stanac, kojega su “u đir” uhvatili obijesni mladi Dubrovčani (ili urbani rasisti, prema današnjoj terminologiji “civilnog društva”), i ja bih zaokružio pogrešan odgovor: “metaforičan i nerazumljiv”. Da bi se, naime, mogao dosegnuti “stil Stančeva govora”, taj je govor najprije nužno razumjeti.
Ne u nekom dubljem smislu, nego na elementarnoj razini. Želi li se išta znati o tome kako naivni seljak govori, mora se dokučiti što govori kad, primjerice, govori: “Takoj neće vele iziti / da ću i ja ovakoj lotar star siditi”. Naš srednjoškolac Stanca jednostavno ne razumije, kao što ne razumije ni njegova oca Držića, a bogme ni “oca hrvatske književnosti” Marka Marulića.
On, zapravo, uopće ne može čitati ništa iz starije hrvatske književnosti, a da se dobrano ne namuči. Njemu je njegova stara književnost strana, dok mu je istodobno, što je paradoks nad paradoksima, jednako stara tuđa književnost, primjerice engleska ili španjolska, bliska. U Držića enigma: starac lotar sjedi; kod Cervantesa ili Shakespearea sve jasno kao dan: starac sjedi trom i bezvoljan!
Logično, ako u obzir uzmemo da je naš Dum Marin prepušten sam sebi, a Cervantesu i Shakespeareu na usluzi su najveći majstori suvremenog hrvatskog jezika Tabak i Maras. Ne, nisam zaboravio školu i nastavnike. Oni su tu da prokrče put i Držiću i inim našim velikanima iz starine i oni to čine, ali, kako vidjesmo, s nevelikim uspjehom.
Nepravedno bi, međutim, bilo kriviti njih, jer glavni je krivac što đaci s razumijevanjem ne mogu čitati ništa starije od 200 godina ipak pogrešan odnos prema književnoj baštini. Odnos koji miriše po naftalinu i uglavnom se zasniva na muzejsko-konzervatorskim načelima.
Poželjno je, naravno, da se stari književni tekstovi objavljuju i u školama čitaju u što izvornijem obliku, ali je štetno da se sustavno zanemaruje sve drugo. S jezičnim se osuvremenjivanjem stalo na prvim Grčićevim (Marulić) i Hitrečevim (Gundulić) pokušajima.
Popularna, prepravljena, skraćena izdanja... i dalje se smatraju svetogrđem, premda je, recimo, baš Marin Držić, ovakav kakvog danas znamo, nastao na jednoj adaptaciji, onoj Fotezovoj iz 1938.
Neki sam dan na Interliberu kupio Prousta u stripu. Kad bismo Držića (i druge) imali i u stripu, pa, zašto ne, i u kompjutorskoj igrici, sumnjam da bi za Stančev jezik i jedan đak rekao da je nerazumljiv.
Glavno da se od učenika traži a ne pita se da li on to razumije .