Četvrtak navečer, deset sati, vijesti na Prvom programu Hrvatskog radija: brodogradilište Kraljevica ide u stečaj, prodan Brodosplit, traži se kupac za 3. maj i Brodotrogir. I Dalmacijavino mora u stečaj, Ježić i formalno istjeran iz Diokija... Iz splitskog škvera prijete prosvjedima, a u HT-u najavljuju 370 novih otkaza.
I poslastica na kraju: ostavku podnio direktor Jadrankamena kojeg su napala trojica radnika. Mjesecima ne dobivaju plaće, a on se vozi u skupom audiju. I tako traju radijske vijesti čitavih i dugih 15 minuta.
To je Hrvatska danas. Hrvatska uživo, jer četvrtkom zasjeda Vlada koja reže i kreše. Malo Čačića, onda Linić, pa opet.
I opet se Hrvatska dijeli na dvije. U prvoj su oni koji lete s posla, koji mjesecima ne primaju plaće, ne plaćaju režije, a čekaju ih ovrhe. Druga je Hrvatska ona koja još živi kako-tako i zna da može opstati samo ako se tako nastavi. Žao im je tuđe nesreće, ali...
Prije nekoliko mjeseci upravo ovdje napisali smo kako je za uspjeh svake vlade bitno da ima “buldožere” poput Radimira Čačića i Slavka Linića. Samo čvrsti političari mogu svjesno planirati, donositi i provoditi ovako teške i bolne odluke. A bez njih nema kraja krizi (a ima kraja).
Linić se maksimalno kontrolira u javnim nastupima, a istodobno ostaje dosljedan u provođenju i najtežih mjera. Nepopustljiv je, siguran u sebe i svoje procjene. Istina, imao je nekoliko političkih iskakanja, poput onog kada je rekao da bi Zoran Milanović kao premijer trebao napustiti mjesto predsjednika SDP-a, ali to barem za javnost nije izazvalo poremećaje u Vladi niti ugrozilo njegov položaj u stranci.
Slavko Linić i njegova “riječka partija” ipak su i nakon dvadesetak godina prejaki i u današnjem SDP-u.
Posljednje “iskakanje” dogodilo se za njegova boravka u Bruxellesu kada je novinarima najavio kraj bajke o Danku Končaru i njegovu preuzimanju hrvatskih brodogradilišta.
Rekao je da je Končar njemu od početka bio neozbiljan ponuđač. Za razliku od njega, Ratko Čačić smatra kako je Končar “iznimno inteligentan i sposoban čovjek”, te kako “svakog ponuđača koji nudi ulazak u tako zahtjevne projekte smatra ozbiljnim”. To su bile dijametralno suprotstavljene pozicije dvojice najvažnijih ljudi u Vladi zaduženih za financije i gospodarstvo.
I – pobijedio je Linić. Končar nije dobio ništa. Je li to bio prvi ozbiljniji Čačićev poraz?
Ratko Čačić je u sukobu sa svima, svađa se s novinarima, viče, neprestano ulazi u konflikte. A sada je počeo i vrijeđati. U razgovoru za “Globus” rekao je da radnici Dokija traže plaće iako “mjesecima ništa i ne rade”. Kao da su oni sami odlučili ne raditi i kao da su oni krivi što su bivše vlade prijateljevale i poslovale s problematičnim tajkunima.
Još su gore prošli radnici Zračne luke Zagreb. Oni su “neradnici, lijenčine i paraziti”. U Dalmacijavinu, pak, “500 radnika glumi da radi i kažu da neće stečaj”. Dubinski, Čačićevi i Vladini potezi su ispravni jer ako nešto ne ide, ako neka tvrtka propada, onda neka propadne. Ali, zašto vrijeđati one koji za to nisu krivi, zašto omalovažavati i ismijavati tuđu muku?
Možda se odgovor može tražiti kod Luja XIV. i u njegovoj filozofiji sažetoj u sintagmi “Država, to sam ja”.
Jer tako i Čačić, bez ustezanja, kaže da kad govore on i Linić “govori hrvatska država” (barem u Nadzornom odboru Ine).
Do prije nekoliko mjeseci nitko ne bi ni pomislio kako ćemo poželjeti da ipak govori samo onaj opaki Linić.