Je li Nikolić akcijom na Vukovar potvrdio srpski plan

Kad nacionalne svijesti nema, kad nacionalnog ponosa nema, kad se Tuđmana “zatuklo” pa stolac lidera nacije stoji prazan, kad državu vode birokrati čija je prijestolnica Bruxelles a ne Zagreb, onda se i mogla dogoditi podvala da nismo raspravljali što je država dužna napraviti nakon što je opet napadnut Vukovar, a već danima traje medijsko bildanje Josipovića kao heroja zato jer – dvoji hoće li ići na inauguraciju.

Jer, kad je Nikolić izjavio da je Vukovar srpski grad i da se Hrvati nemaju što u njega vraćati, ozbiljna država bi isti tren pozvala svog veleposlanika barem na konzultacije, uputila prosvjed, sazvala diplomatski kor i objasnila da se, nakon što Europska unija ignorira četničke provokacije, od Hrvatske ne može tražiti tijesna suradnja u regiji. Umjesto toga dva dana je službeni Zagreb šutio pa su nešto ipak promrmljali, Pusićka šuti do danas, a neukusnom šalom oglasio se ministar branitelja. Usporedo s tim hrvatski su mediji na udarnim mjestima plasirali Nikolićev demantij dajući mu i prostorom i tretmanom alibi. I osigurali bi alibi da pronicljivi novinar FAZ-a nije pokazao snimku razgovora.

Baš je tu bljesnulo patološko žmirenje ljevice i pratećih medija na velikosrpstvo: ignoriranje, zataškavanje, traženje alibija, ta gotovo molitva da se ne bude otvoreni četnik, to bezobrazno izjednačavanje Nikolića i Karamarka kao kopija izjednačavanja Tuđmana i Miloševića! Jer hrvatska ljevica i lijevi mediji godinama skrivaju pravu istinu o Srbiji, o razmjerima četništva i o živom velikosrpstvu. Srbija nije Nataša Kandić ni liberal Jovanović, njihov utjecaj je marginalan, nama se uporno prodaje priča o europskoj Srbiji koja samo što se nije pojavila.

A onda na vrata pokuca četnički vojvoda! I umjesto da u trenutku kada se prijeti da Hrvati u Vukovaru nemaju što tražiti, mi raspravljamo je li Pusićkina šutnja na ovaj napad vrijedna ostavke, umjesto da raspravljamo je li veleposlanika iz Beograda trebalo povući samo na konzultacije ili ga posve opozvati, umjesto da raspravljamo o tome je li nam Nikolić akcijom na Vukovar zapravo potvrdio novi srpski plan, da se podsjetimo da je Pupovčev SDSS kao dio Vlade nakon teških pregovora pristao da se u Kninu i okolici stanovi i kuće daruju naseljenim Hrvatima iz BiH, ali da se obavezno zauzvrat gradi nekoliko tisuća stanova baš u Vukovaru za srpske povratnike. Napokon, umjesto da mediji vrve o reportažama o otetim vukovarskim adama, a slavni istražitelji pobroje nevraćene umjetnine i da se zbrajaju tužbe zatočenika srpskih logora, sve se te relacije preskaču, a od Josipovića se radi nacionalni heroj jer je osudio Nikolića i hrabro dvoji treba li ići na inauguraciju! Josipovićeve zadnje izjave treba pozdraviti no, tu se ne smiju iscrpljivati naša očekivanja. Nikolić danas i sam priznaje da imamo priznate granice, njemu je žao da nije nastala velika Srbija, ali on hrvatske granice službeno priznaje. No on unutar tih, na silu priznatih granica, nastavlja svoj posao! To je bit priče! Da bi se Nikoliću moglo vjerovati, Srbija mora odustati od provođenja velikosrpskog plana.

Znamo da je Tadić prošle godine okupio predstavnike svih srpskih zajednica u regiji i s njima održao brojne sastanke o tome kako dalje. Znamo da se pojavio novi memorandum SANU i da novi plan traži: vratiti u miru što se izgubilo u ratu!

To treba zaustaviti! Te poslove Nikolić mora prekinuti!

To da od Vukovara rade srpski grad da bi sutra mogao biti centar srpske autonomije, a prekosutra imao sudbinu vukovarskih ada, to treba prestati! Ništa ne znači ako on kaže da je to grad u hrvatskim granicama! I sad se ta bitka vodi i njemački novinar je, za razliku od većine hrvatskih, to sjajno uočio!

To da uporno svojataju Dubrovnik, da za Srbe u Hrvatskoj traže političku autonomiju, Crnogorce kao naciju ne priznaju, a Dodiku su logistički centar za uništavanja BiH, to je danas velikosrpstvo. Ako Pupovac na Nikolićevu tezu o Vukovaru kao srpskom gradu kaže da je Vukovar grad Hrvata i Srba, a ne hrvatski grad u kojem žive Hrvati i Srbi postavlja se pitanje u čemu je suštinska razlika između Tadića, Pupovca i Nikolića?

I nije li sve to skupa sjajna ilustracija Karamarkove teze da hrvatsku politiku valja kroatizirati? Nedostatak je brige za nacionalne interese takav da nam čak i Pahor poručuje: Sredite si granice prije nego uđete u Europsku uniju, poslije će biti puno teže! Kad ste čuli Pusićku ili Josipovića da pitaju Tadića kad će vratiti vukovarske ade? Ali to da gay povorka ide baš splitskom rivom kadro je poginuti cijelu garnituru ljevičara!