Kada se nešto nesvakidašnje dogodi prvi put, često se sjećamo gdje smo u tom trenu bili, koje su nam misli prolazile glavom, kakva je atmosfera vladala oko nas, pa čak i kuta pod kojim je padalo svjetlo.
Kada to nesvakidašnje postane trajno stanje, koliko god se ispočetka činilo nevjerojatnim, čitav niz događaja koje nesvakidašnje stanje izazove stopi se na kraju u jednu bezličnu masu od koje ostaje samo dojam. Gorak, sladak ili gadljiv. Tek povremeno, sposobni smo za bistre uvide, ako se baš pojavi netko tko će lijenom ljudskom mozgu biti u stanju očuditi nesvakidašnju situaciju.
Na primjer, sjećam se da je bila gadna sparina, sjećam se da sam peglala i povremeno bacala pogled na neki od televizijskih programa koji su uživo pratili ulazak ili transfer bivšeg premijera Sanadera u Hrvatsku, opsadu graničnog prijelaza Bregana, kolone automobila koje su pokrivale moguće rute do zatvora u Remetincu, kamere, ludilo, nevjericu, opće uzbuđenje.
Neku potresnu situaciju s njegovom nogom, i senzacionalne snimke konkretnog šepavog stopala, spekulacije o zdravstvenom stanju (koje su išle do teze; neće taj još dugo), sumanuto iščekivanje prvih fotografija cijele figure tipa koji nas je samo godinu dana prije toga častio svojim bahatim smiješkom svakoga dana. Negdje u to vrijeme počelo se govoriti o milijunima, prvi put. Zvučalo je strašno, zvučalo je nevjerojatno, mogao si se osjećati bijesno, prevareno, ali ruku na srce, kao da je itko od prosječnih građana uopće mogao zamisliti kako taj novac izgleda.
Koliko on uzima prostora u vrećama i od kakvog su te vreće materijala, prenosi li se možda u aktovkama, koliko se od snopova novčanica može složiti kućica na stolu, pakiraju li se u tisućicama, o kojoj se valuti zapravo radi i podliježe li taj neki misteriozni fondovski i "izvučeni" novac klauzulama. I uopće, kako se to novac izvlači? Vjerujem, kao ni meni, ni mnogima to nije jasno.
Kada smo se donekle oporavili i naviknuli na taj prvi put, stekli određen imunitet na moguću pljačku nevjerojatnih razmjera, uslijedila su daljnja suđenja, a usporedo s njima još veća količina milijuna.
Milijuni za banke, za naftne kompanije, za estradne umjetnike, za kampanje, za sumnjive prodaje nekretnina, otkrivala se afera za aferom, ni dandanas nisu se prestali gomilati ti nevjerojatni milijuni koji u jednom trenutku više ne znače ama baš ništa.
Jer, pretpostavljam, za prosječnog građanina Hrvatske, zapravo je sasvim svejedno radi li se o 24 milijuna, 16 ili 10. Za prosječnog građanina koji još probavlja prvosvibanjski grah, dok ovo pišem, to je red veličine koju on ionako ne može zamisliti, kao ni razliku u tim sumama.
I, možda se baš taj, s teško probavljivim grahom u crijevima, upravo pita zašto sad nabrajam nešto tako bjelodano. Pokušat ću objasniti.
Dok se već godinu dana vuku ta suđenja nekadašnjoj političkoj i privrednoj eliti, dok nas svakodnevno izvještavaju iz sudnica, ovako pogubljene i sluđene među milijunima (a pomalo već i rezignirane), dolazim do zaključka kako nikakvu razliku ne čini da nam tog određenog dana kažu da je netko umjesto 30 milijuna ukrao 25, pojavljuje se genijalan podnaslov koji prenose gotovo sve dnevne novine.
Novinar koji je odlučio baš taj podatak sa suđenja izdvojiti kao bitan postiže svojim, usudila bih se reći, talentom koji je svojstven dobrim piscima i zapažanjem sjajnu stvar. Iz višesatnog svjedočenja odlučuje izdvojiti podatak kako je stranački mesar Fiolić (vlasnik poznatog lanca mesnica), zvani Fićo, osim upletenosti u neku nebitnu malverzaciju sa zgradom u vrijednosti od 26,4 milijuna kuna, bivšem ministru financija Šukeru, tjedno nosio i do 20 kilograma mesa.
Ljudi moji. Napokon nešto što svi možemo razumjeti. Dvadeset kilograma mesa tjedno. Gotovo tri kilograma mesa dnevno. Ako uzmemo u obzir tri obroka, kilogram za doručak, ručak i večeru, za nekoga tko ima povoljan obrok u saborskom restoranu. Ne daju mira misli gdje se to meso spremalo, u kojem smjeru vodi mesni trag, valjalo bi to pomno istražiti. Ako uzmemo u obzir da prosječan zamrzivač ima volumen od oko 200 litara, do vrha bi ga napunio za samo dva mjeseca, a počinje mi se vrtjeti u glavi i stvarati mučninu u želucu pomisao na višegodišnji mandat. I tko je sve to meso pojeo?
Pa jedan prosječan prvašić ima dvadeset kilograma, to nije uopće malo! Također, nije teško ni pretpostaviti o kakvom se tu mesu radi, zasigurno ne o žlundrama, tripicama i jetricama, pilećim nogicama, i svim onim vrstama kojima se pojačava socijalističko varivo.
Ovdje se svakako, dajem ruku u vatru, radi o paškoj janjetini, o najfinijim biftecima, i svim onim slasnim komadima kojima ministar Šuker duguje svoju impozantnu pojavu i zbog čega nije u stanju demantirati priču s mesom. Nakon što se pojavio taj inkriminirajući podatak, proteklih dana čula sam od nekoliko ljudi kako ga fascinirano prepričavaju, čovječe, dvadeset kilograma mesa tjedno, jer, napokon radilo se o nečemu što možemo razumjeti.
Za razliku od proteklih mjeseci gdje je netko i znao spomenuti, zlikovci, koliko su nas opljačkali, ali, osim dojma o nepojmljivim svotama, nitko nije znao ponoviti točne podatke iz bilo koje afere.
Zato, iako nesklona teorijama zavjere, sklona sam ustvrditi sljedeće: sve te priče o pustim milijunima, zapravo, idu njima u korist. Što više milijuna pokradeno, to bolje, to su dalje od običnih ljudi, to nam je teže identificirati se s njima, poimanje prelazi naše kapacitete i samim time cijela nas stvar manje zanima.
Ma pusti, 198 milijuna, kao da to postoji, odmahneš rukom i staneš u red za porciju graha. Red je stvaran, i osoba pokraj tebe je stvarna, i lakat koji pritom dobiješ u rebra, kao i masnica koju ostavi, također je stvarna. I zato, skromno predlažem, kako se Oni ne bi tako lako izvukli, kao što bi mogli sa skupim odvjetnicima kojima je sve to samo izazov u karijeri, potpuno drugi pristup izvještavanju, na tragu 20 kilograma mesa.
Na primjer, u godinu dana potrošio je 10 rodiljskih naknada za odijela, za satove, potrošio je vrijednost jednog stana za prosječnu mladu obitelj kojoj nikada nije prodan po povoljnom kreditu. Kćerinom dečku platio putovanje u vrijednosti dvadeset rata vrtića na koje vaše dijete i nema pravo jer niste imali vezu. Pojeli jednu propalu farmu slavonskog seljaka za samo polovicu mandata...
I sve tako redom kako bismo napokon mogli razumjeti mjernu jedinicu za pljačku.