Jedino rješenje za hrvatski nogomet je amaterizam

SUBOTA 24. 10.
Sanader kompromitira Hebranga i pomaže moralnom blizancu Vidoševiću
Dok god je Sanader bio predsjednik Vlade, Hebrang je podnosio teror istih autora koji su slavili premijera. Nikad Sanader nije branio svoga bliskog suradnika kad su ga kao “nepopravljivog desničara” i baštinika “mračnog Tuđmanova vremena” žigosali premijerovi novinari. Dapače, ima mišljenja da im se veselio, a možda napade i naručivao. Unatoč tome, Hebrang je Sanadera štitio kad god se taj slugan Bruxellesa i Haaga – bila riječ o progonu Gotovine ili Glavaša, o nasilju nad ljudima u potrazi za tzv. topničkim dnevnicima ili o ZERP-u i svakom drugom gaženju nacionalnih interesa – zamjerio domoljubima kojima je u lijepoj uspomeni ostao po plamenom govoru na splitskoj rivi 2001. kojim je krenuo u osvajanje vlasti i u enormno bogaćenje. Odjednom je sad Sanader zabrinut za Hebranga, jer HDZ-ov predsjednički kandidat u anketama ne stoji najbolje pa mu savjetuje promjenu slogana i načina vođenja kampanje. Zašto? Očito je što želi – da kao premijer koji je u zemlji nemoral uspostavio kao načelo te je doveo do provalije i onda se odlučio na kukavički bijeg sotonski kompromitira i Hebranga i tako mu oslabi šanse! Ne bi li se povećale šanse njegova stvarnog favorita i moralnog blizanca Nadana Vidoševića, za kojeg je uspio pridobiti i dio HDZ-ova vrha.

NEDJELJA 25. 10.
Dobiva li Sarnavka prostor
 jer govori neistine
Kad gost domaćinu izriče kompliment, “ukućani” ga ne trebaju kvariti, pogotovo ne denuncijacijom. U sinoćnjem smo HTV-ovu Dnevniku vidjeli prilog s okruglog stola o ženama što ga je organiziralo kanadsko veleposlanstvo te u njemu izjavu glavne kanadske guvernerke Michaelle Jean kako je “radosna i zadovoljna što je u Hrvatskoj za predsjednicu Vlade imenovana žena”. Radost joj je pokvarila ženska aktivistica Sanja Sarnavka: “Ona nije izabrana nego ju je imenovao šef stranke. Da su bili izbori, nikad ne bi bila izabrana”. To nije istina te pokazuje zapanjujuće nepoznavanje abecede demokracije. Jer, predsjednika Vlade na izborima se i ne bira, a kao pripadnici pobjedničke stranke i koalicije Jadranki Kosor mandat je dao predsjednik Mesić te ju je potvrdio Hrvatski sabor. Prema tome, Sarnavka je kanadskoj guvernerki i svim sudionicama okruglog stola izrekla običnu laž. Zašto? Vjerojatno zato što osjeća da sama nije “izabrana”. S ljevičarskim i liberalnim stavovima i s krivotvorinama poput ove za okruglim stolom (i to pred stranom državljankom!) ona ne predstavlja i ne zastupa ni dva posto žena (i muškaraca) u Hrvatskoj, pa joj je, bit će, i samoj zagonetno zašto dobiva toliko mnogo javnog prostora. A možda ga i dobiva upravo zato da bi o Hrvatskoj govorila neistine!

PONEDJELJAK 26. 10.
Britansko licemjerje razotkrili tamošnji nacionalisti
Odakle se iz svijeta najviše dijele moralne i političke lekcije Hrvatskoj? Naravno, iz Velike Britanije. Kao svinje i psi što po Istri traže tartufe, tako britanski agenti i plaćenici njuškaju po Hrvatskoj ne bi li otkrili kakav nacionalistički ispad koji bi se onda razglasio i tako se na težnju Hrvatske za Europskom unijom nabacila još jedna, svježa fleka. A gle sada! Anketa britanskog lista “Telegraph” otkriva da bi svaki peti Britanac – to je ukupno desetak milijuna! – glasovao za ekstremnu nacionalističku stranku British National Party. Njezina čelnika Griffina, koji je upravo gostovao na BBC-u, optužuju za neonacizam, a stranka mu i njegovi sljedbenici, kako pišu jedne naše novine, “poznati su po svom neprijateljskom odnosu prema imigrantima i izjavama mržnje prema pripadnicima drugih rasa i religija”. I dok mu se, eto, milijuni građana opredjeljuju za neonaciste, dok mu vlastiti vojnici odbijaju poslušnost te organiziraju prosvjede ne želeći se s dopusta vratiti na iračko ratište na kojem su Britanci, Amerikanci i drugi skrivili smrt više od milijun Iračana, britanski premijer Brown ima obraza reći da “Hrvatska još nije dovoljno disciplinirana”. Rekao bi naš narod – obraz kao opanak!

UTORAK 27. 10.
Žižek bi na predavanje u Njemačku mogao povesti Perkovića
Mesić je bio zgranut oronulošću zgrada i cijelog kompleksa negdašnje Političke škole u Kumrovcu. Ta se zgranutost potom ponavlja u medijima, uz tepanje “rodnom mjestu dječaka sa Sutle”. Sve je u toj školi bilo idilično, ocjene su bile opisne, nitko nije “gubio godinu”, polaznicima su prikazivani filmovi nepoćudni u drugim komunističkim zemljama... Čak su u razgovoru s novinarima “duhoviti” i neki predavači koji svoju kumrovečku nastavu sada prikazuju kao “dobru tezgu”. Da je za novine pitan o svojim predavanjima u Kumrovcu, možda bi što slično odgovorio i slovenski filozof Slavoj Žižek, tobožnji disident iz vremena komunizma, koji se i danas dobro prodaje, kao pop-zvijezda na intelektualnom tržištu kapitalističkog svijeta žestoko – kritizirajući kapitalizam. Etički bi minimum i od novinara i od Žižeka koji moralizira o Palestincima, Kongoancima, Iračanima... zahtijevao da priznaju kako je bila riječ o slavljenju i jačanju kulta jednog od najkrvavijih diktatora 20. stoljeća – Tita. A više od tog minimuma bilo bi kad bi Žižek na neko predavanje u Njemačku sa sobom poveo udbaša Josipa Perkovića kojeg tamo ionako traže jer je u toj zemlji smicao protivnike kumrovečkih “ideala” baš u vrijeme kad je slavni Slovenac u njih uvjeravao polaznike Političke škole.

SRIJEDA 28. 10.
Jedino rješenje za hrvatski nogomet je amaterizam
Uzalud preoblikovanje kluba i tajkunski deseci milijuna kuna – Hajduk igra loše, gubi i čeka ga borba za opstanak. Veliko ime – mali rezultati. Velika prošlost – patuljasta sadašnjost. Svuda u Europi profesionalni su klubovi na tržištu. Koliko publike – toliko zarade. Broj publike određuje i broj sponzora, interes televizije za prijenose i sve drugo što donosi novac. Hajduk, kao ni drugi hrvatski klubovi, nema publike, ali je mitsko ime, božanstvo, velika je čast u njemu igrati, dobro se i zarađuje, za milijune eura kupuju se najbolji nogometaši iz Hrvatske i anonimni iz svijeta. Dakle, novčani su zahtjevi veliki, a komercijalni učinci utakmica gotovo nikakvi, pa se stalno raspravlja o tome kako (pre)ustrojiti klub, kome ga i koliko dati u vlasništvo. Bježi se od jedinog realnog rješenja koje se zove – amaterizam. U kojem može biti i profesionalaca, ali plaćanih novcem koji zaradi klub, a ne iz državnog ili gradskog proračuna ili državnih tvrtki. Ali amaterizam bi ponizio i osiromašio mnoge koji djeluju po načelu: ništa ne vrijedim, ali imam ime. I sve počinje od vrha, to jest, nelogično je u zemlji u kojoj jedan državnik (Sanader) sebe poistovjećuje s Dioklecijanom, a drugi (Mesić) paradira svijetom kao da je važniji od Obame – imati amaterski nogomet.

ČETVRTAK 29. 10.
Plijen do kojeg su došli ratnim zločinom ostao je srpski
Premda je priznala zločin i u Beogradu dočekana bez euforije i bilo koga iz srbijanske vlasti, izlazak Biljane Plavšić iz zatvora bio je parada srpske “nevinosti”. To govori njezin patnički izgled, govore Srbi u uličnim anketama, a i predsjednik Republike Srpske Dodik koji ju je cijelo vrijeme po izlasku iz zrakoplova kao curicu držao za ručicu. Druga je parada srpske “nevinosti” izostanak Radovana Karadžića s vlastitog suđenja u Haagu, koje je počelo i bez njega, ali se predviđa da će na kraju biti po njegovu. Premda su neki Srbi završili u Haagu, bilo je i ostalo po njihovu, po jedinstvenom paradoksu – plijen do kojeg su došli ratnim zločinom ostao je srpski. Imaju pola teritorija BiH. Dobili su ga Daytonskim sporazumom kojemu su prethodili genocid i drskost s kojom su se u ratu rugali međunarodnoj zajednici kao što joj se sada u Haagu ruga Karadžić. Njegov prazni stolac u sudnici – to vezanje ruku sudu ponovljeno je vezanje vojnika UN-a za stupove u ratu u BiH koje su Srbi izveli kao predstavu za cijeli svijet. Od ekstrema do ekstrema, od Plavšićkina priznanja i pokajanja do Karadžićeva prkosa kreće se njihalo srpskoga lukavstva kojim je zapravo u BiH ucrtana velika srpska ratna pobjeda!

PETAK 30. 10.
Hoće li kao Šlogarova komedija 
završiti i ubojstvo Pukanića
U Hrvatskoj i tragedije s vremenom postanu prizemne, dubinu njihovih strahota prekrije plićak laži i površnosti. Ubojstvo Ivane Hodak potreslo je Hrvatsku zbog nevinosti žrtve koju je cijela zemlja doživjela kao vlastitu nevinost. Ako se iz te strašne nesreće mogla roditi neka dostojanstvena društvena posljedica, onda bi to bila uvjerljiva istraga, eventualni uvjerljiv pronalazak ubojice i suđenje koje bi svojom ozbiljnošću odgovaralo okrutnosti zločina. Inače bolje slučaj ne riješiti nego lošim rješavanjem bacati sjenu na žrtvu. A tu sjenu baca suđenje navodnom ubojici Mladenu Šlogaru, koji se u sudnici drži kao da je u nju zalutao dok svjedoci zaredom opovrgavaju njegov iskaz. Prema dosadašnjem tijeku suđenja, njegov tobožnji motiv – osveta Ivaninu ocu kojega nije vidio petnaestak godina – jednako je “uvjerljiv” kao i njegov opis događaja. Nevjerojatno je da cijeli represivni sustav – policija, tužiteljstvo, sudstvo – pristaje na ovakvu blamažu pred cijelom javnošću. I to blamažu koja dolazi nakon uvjeravanja da je taj slučaj riješen. Hoće li u stilu toga “riješenog slučaja” biti i presuda? S obzirom na bezočnost i prozirnost ove komedije sa Šlogarom – nije nemoguće. A nije nemoguće da kao slična komedija završi i službeni scenarij ubojstva Ive Pukanića.