Jedna čudna odluka

Ne ide mi u glavu da se još nitko nije javno začudio nad onim što se nedavno dogodilo u Zagrebu. A dogodilo se to da je Većeslav Holjevac proglašen za počasnoga građanina.

Stvar je toliko neobična da pomalo nalikuje na lošu šalu. Jer, za tu titulu postoji samo jedan ozbiljan uvjet: da bi bio počasni građanin, čovjek ne smije biti pravi građanin nekoga grada. Zato se taj naslov dodjeljuje uglednim gostima za koje se smatra da su za grad učinili nešto važno ili da su ga počastili svojim posjetom.

A Većeslav Holjevac ne samo da je bio pravi građanin Zagreba, nego je bio i njegov gradonačelnik, dakle, u neku ruku, profesionalni građanin. I, kakva onda ima smisla svečano dodjeljivati čovjeku nešto što mu ionako pripada? Nije li to posve isto kao kad biste naslov počasnoga građanina Zagreba dodijelili Milanu Bandiću?

E, reći će netko, ali Holjevac je davno umro. Točno, i to je razlog više da mu se to priznanje ne daje. Samo živ čovjek može biti građanin nekoga grada, pa i počasni građanin. Zato je u svijetu običaj da se taj naslov daje nekome tko je živ, i to upravo zato što je živ, pa naslov znači počast i primatelju i davatelju, uspostavljajući između njih neku osobitu vezu.

A to otvara još jedno pitanje: ako smrt kvalificira čovjeka da postane počasnim građaninom Zagreba, zašto onda takvima ne proglasimo i druge slavne pokojnike? Najprije one koji bi tu titulu mogli dobiti da su živi, jer su u Zagrebu samo gostovali, poput, recimo Franza Liszta, Orsona Wellesa ili Jeana Paula Sartrea. A onda i one koji bi to priznanje zaslužili premda su Zagrepčani: čovjeku padaju na pamet imena Holjevčevih prethodnika na gradonačelničkom stolcu (Amruša, Heinzela, Mošinskoga), a potom i imena osoba poput Augusta Šenoe, Marije Jurić Zagorke ili Vjekoslava Majera.

Kao što se vidi, stvar je apsurdna, i kad se jednom načne, nema joj kraja. Ali, ne govorim ja sve ovo zbog prošlosti, nego zbog budućnosti.

Pitam se, naime, što će se dogoditi ako Zagreb jednoga dana ponudi titulu počasnoga građanina nekome stranom ugledniku, kad ovaj posjeti Zagreb? Zar neće biti malko neugodno ako uglednik dozna da se to priznanje dodjeljuje u nejasnim povodima i po maglovitim kriterijima, te logično zaključi kako ga takva počast ne zanima?

Inicijativu za dodjelu toga naslova dala je Holjevčeva kći, koja je u Zagrebu nekakav politički faktor, a izglasala ju je Gradska skupština. Pa ako se za Holjevčevu kćer još i može pretpostaviti da je zbog ljubavi prema ocu izgubila smisao za realnost, zar je moguće da među svim onim skupštinarima nema nikoga tko bi znao da se s ozbiljnim stvarima ne treba igrati i da gradski ljetopis nije ničiji obiteljski album?

Ako doista nema, to mi se čini kao jako loš znak.