Jednolični, dvolični, bezlični

Kao i uvijek prije izbora, političari su nam se razmilili posvuda. Otvoriš radio, dočeka te Ivo Sanader ili Vladimir Šeks, klikneš televizor, eto ti Zorana Milanovića ili Željke Antunović, prolistaš li novine, nešto ti poručuju Vesna Pusić i Anto Đapić...

S plakata, pročelja, ograda, autobusnih postaja, iz izloga i s bandera motre nas poznata lica. Ali i nepoznata, neznana, koja bi u politiku. Kao da se želi ostvariti slogan one stare reklame za kiki bombone, preinačen u: "Bilo kuda, političari svuda". Trebat će preživjeti idućih mjesec dana. Kako je ratoborno počelo, bit će to ne samo mjesec pustih obećanja nego i mjesec opasna življenja.

Sada već stari saziv Sabora i neće se osobito pamtiti. Niti se u njemu nešto bitno događalo, niti će ga se netko sjećati po nekoj posebno dojmljivoj osobnosti, a ni po nekom saborskom zastupniku koji je iza sebe ostavio pamtljiv i dojmljiv trag. Kada bi se radila neka inventura osobnosti, ovaj saborski sastav i ne bi bio osobito visoko plasiran.

Teško da bi se netko mogao sjetiti i neke rečenice koja jest, ili bi mogla, postati uzrečicom, sintagmom koja bi zbog neke svoje univerzalnosti mogla prerasti svoj saborski saziv i urasti u neki politički leksikon, a pogotovo ući u jezik svakodnevice. Umjesto slogana "moja mašta može svašta" koji je, zahvaljujući stranačkim "diverzantima" bio nekako prisutan u gotovo svim dosadašnjim saborima, ovaj je maštu i zastupničku nepredvidivost potisnuo "stranačkom stegom" i zaostatkom "demokratskog centralizma".

Svojedobni saborski usklik politički legendarnoga Šime Đodana: "Iznad Sabora je samo Gospod Bog!", vrlo se brzo pokazao kao naivnost političkog idealista. Ubrzo se vidjelo da iznad Sabora ima i drugih bogova osim Boga.

Ali i, unatoč tome, politički bogovi nisu uspijevali sasvim obuzdati Đodana i njemu slične kada su kanili reći što misle. Nekoć je u Saboru vladala politička živost. Šarm živopisne teatralnosti, spram smrtne političke dosade, davali su mu, osim osebujnog Đodana, Vladimir Bebić, Antun Vrdoljak, Josip Pankretić, Ivan Milas...

Poslije će svojom glumstvenošću, svojim "gestama i grimasama" od saborske dosade gledljivu predstavu osobito činiti Anto Kovačević i Ljubo Ćesić Rojs. Da se ne umre od dosade, jednoličnog dizanja ruku, od stranačke stege i od nepodnošljive rutine, posljednji su Sabor donekle izvukli Slaven Letica, Ivan Ninić i Ivo Lončar. Većina drugih vlastiti je mozak isključila, stavila pod jednu ruku, a drugom glasovala "kako tata kaže". Da nisu, vidjeli bi svoga boga.

Da je prije više bilo zastupničke slobode, možda svjedoče i neke sintagme koje se i dalje pamte, koje su ostale, koje će trajati. "Kila mozga, tri marke" i "novac nije vlasništvo" i dalje se pamte. A ono Rojsovo "tko je jamio, jamio", ne samo da je obilježilo jedan saborski saziv nego i postalo općepoznatom govornom poštapalicom.

Iza ovoga Sabora neće ostati ništa slično, što vjerojatno upozorava i na manjak zastupničke mašte i na višak zastupničke discipline. I prije su zastupnici znali dignuti ruku za ono što ne misle, no barem su o tome šutjeli. Uvijek je u Saboru bilo i jednoličnih i dvoličnih. No malo kada, kao u posljednjem, toliko bezličnih.

Premda je u ovom saboru bilo prilično zastupnika "s kamenjara", ako bi trebalo odabrati materijal za lik saborskog zastupnika, onda bi to, umjesto "čovjeka od mramora", prije bio "čovjek od plastelina". Mameći nas da povjerujemo njihovim obećanjima, lica s izbornih plakata uvjeravaju nas i da plastelin nije njihov materijal.

Ali dok se nabacuju blatom, teško je u to povjerovati