Nakon što je prije nekoliko godina filozof Neven Sesardić, u povodu imenovanja ministrom jednoga svoga kolege, napisao argumentiran i dojmljiv tekst o tadašnjem ministru i njegovu krivotvorenju vlastite prošlosti, nisu se pojavljivale slične krivotvorine. Barem ne na tako visokoj razini i glede vlastita životopisa. Ali običaj da se nekoga zbog prošlosti javno preko mjere kudi, odnosno hvali, nije nestao. Naprotiv. Tako i ovih dana o jednome davnome „ministru“ čitamo: „Stipe Šuvar, hrvatski preporoditelj i kulturni prosvjetitelj s kraja dvadesetog stoljeća. Njegovo doba pamti se po procvatu kulturne proizvodnje, koja je osamdesetih dovela i do liberalizacije društva...“
O pokojnom smo Stipi Šuvaru do sada čitali i slušali svašta, i dobroga i lošega, ali sada od Miljenka Jergovića čujemo da je Šuvar zapravo bio hrvatski Voltaire! I onda kreće Jergovićevo veličanje Šuvara, opća pohvala njegovom djelovanju. Pa se kao vrhunac Šuvarova djelovanja spominje „velebna Sveučilišna knjižnica u Zagrebu“, na čije otvorenje nije niti pozvan. Neosporno je i jedno i drugo. Jergoviću je ona „Šuvarova zadužbina“! Kao da je to neki kosovski manastir. Nisu sporne Šuvarove zasluge za njezinu gradnju. Kao ni za splitski Muzej hrvatskih arheoloških starina, ni za Mimaru u Zagrebu...
No pohvali da je “procvat kulturne proizvodnje” doveo “i do liberalizacije društva”, nedostaje još samo tvrdnja da je i Šuvar bio liberal! Jergović nam eto poručuje da nam je nedavna prošlost bila ne onakva kakva je bila, nego kakvom on tvrdi da je bila. Kao da smo svi mi koji smo živjeli u vremenu komunističke svevlasti i Šuvarova ideološkoga arbitriranja u politici i kulturi, živjeli u vremenu demokracije i slobode. Samo nam eto to još nitko nije rekao.
Valjalo je čekati Jergovića, da i o Šuvarua, kao i ou gotovo svemu drugom u Hrvatskoj, kaže svoj pravorijek. Šuvar može Jergoviću biti drag. Ali ta dragost ne može ukloniti ni poništiti ne osobito ljupku i ugodnu činjenicu da se loše pisalo onima koje je mrgodno pogledalo njegovo Oko. Taj je časopis bio ideološka toljaga u rukama komunističkog fanatika, Šuvarova pouzdanika, književnika Gorana Babića. KGB je politički vijao svakoga tko god bi se Šuvaru učinio ideološki sumnjivim. Sve takve sumnjivce Šuvar i njegovi jednako politički zadrti suradnici skupili bi u Bijelu knjigu, i objavili kao ideološki “herbarij zla”, kao popis režimu nepoćudnih.
Svojom školskom reformom koja je trebala služiti “udruženom radu” i odgoju ideološki prilježnih socijalizmu i Jugoslaviji, Šuvar je dugoročno snizio razinu obrazovanja u Hrvatskoj. Svojim pak političkim kalkuliranjem spram Slobodana Miloševića te povlačenjem obećanja da će miloševićevskom kriptosrpstvu reći “popu pop, a bobu bob”, iznevjerio je hrvatska nadanja da će se suprotstaviti miloševićevcima. Jergović ima pravo o Šuvaru misliti što hoće. Pa čak da je bio i ono što nije. No prošlost nije ono što netko misli da ona jest, nego ono što je ona objektivno bila. Tako je i sa Stipom Šuvarom. Njega se zlobnom pokudom ne može naružiti, ali ni neumjesnom pohvalom uzdići i uljepšati. On je samo Šuvar. Njega se glorifikacijom ne može otkupiti od prošlosti.
Jergović je jedan od mnogobrojnih ORJUNAŠA.