Jesmo li spremni
 za Rohatinskog

Javnost se, jednako kao i dio političkih te poduzetničkih krugova, još zabavlja (zavarava?) idejom o guverneru Željku Rohatinskom kao budućem premijeru, ali malo je tko išao korak dalje od toga i rekao što bi to značilo za zemlju i što bi Rohatinski morao učiniti da ne pljune na samoga sebe i sve što je do sada činio i govorio.

Kao guverner i makroekonomist, Rohatinski godinama traži od vlasti da provede strukturne reforme te smanji javnu potrošnju i utjecaj države na ekonomiju, a to se, prevedeno na svakodnevan jezik, ne može učiniti bez manjih plaća, još mizernijih mirovina, kresanja socijalnih transfera, ukidanja braniteljskih i inih privilegija, smanjenja broja općina i gradova, broja umirovljenika... Mjesec dana pošto bi sjeo u premijersku fotelju Željko Rohatinski ne bi potpisivao slatke odluke o smanjenju bankarskih pričuva i povećanju novčane mase, već bi potpisivao naloge za otkaze, rušio primanja i standard građana, a s njima i romantičarske iluzije koje se o njemu stvaraju kao o spasitelju nacije.

Jesu li Hrvati na to spremni? Može li izborna kampanja dati odgovor na to pitanje? Sve što se događa u svijetu pokazuje da Hrvatska nema mnogo mogućnosti, život na dug i rasprodaja nacionalne imovine potrajali su desetak godina i sad treba mijenjati politiku i – pokriti se koliko je pokrivač dug. Posljednje dvije HDZ-ove vlade nisu napravile nikakav kvalitetan pomak u društvu i ekonomiji, a korupcija je jedini projekt koji su doveli do savršenstva. Šteta je to veća jer su uništili vjeru građana u politički parlamentarizam, pa se u sveopćem beznađu sada traži alternativa za koju nitko nije siguran što će donijeti. Da se razumijemo, Željko Rohatinski nije hohštapler kao Boris Mikšić koji je svojedobno prikupio 10-ak posto glasova na izborima, valjda samo zato što se o njemu ništa nije znalo.

O Rohatinskom se mnogo zna, on ne bi donio iznenađenja već upravo “krv, znoj i suze”, ali je veliko pitanje jesu li građani spremni na premijera koji bi od njih tražio velika odricanja. Što bi rekli branitelji kad bi prepolovio njihov broj, činovnici koje bi otpustio, žene koje bi radile do 70.? Te dileme ne može otvoriti sam guverner, ali ne čine to u izbornoj godini ni vodeće političke stranke. HDZ “fabricira” podatke, skriva probleme i nada se da će uz pomoć marketinga navesti birače da zaborave sve što su činili. Time što su od 20 godina postojanja države 16 proveli na vlasti, odgovorni su za sve dobro i loše u njoj. Ako je vjerovati anketama, samo 6,6 posto birača vjeruje da su radili na dobro građana. SDP rado govori o krivcima, ali ne i kako će se nositi s problemima.

Svaki će idući premijer imati prekratak pokrivač, bio to Željko, Zoran, Jadranka, Janko ili Marko. Ako je suditi po tijeku kampanje i komuniciranju s građanima, stranke uglavnom vjeruju da građani više vole da ih se zavarava. Možda je to prilika za guvernera da iskoristi karizmu i otvoreno progovori gdje smo i što nas čeka. Zanesenost idejom o njemu kao spasitelju može biti i opasan znak uvjerenja da se iz krize može s nekoliko alkemijskih manevara.