Jesu li kršteni pogani bolji od agnostika

Knjiga “Tužaljke kamenja hrvatske pustinje” teologa Tončija Matulića podigla je veliku prašinu u samome trenutku kad je izašla. Bilo je nedvojbeno da će tema koja dodiruje vjeru i nevjeru, teizam i ateizam, tj. agnosticizam, a sve obavijeno političkim i društvenim kontekstom hrvatskih odnosa, izazvati priličan interes. Prije svega, Matulić se bavi stvarnim osobama i njihovim društvenim pozicijama iz kojih proizlaze brojni odnosi i omjer snaga.

Dakako, ne obrađuje njihove osobe, nego nastoji prodrijeti u dubinu fenomena kroz njihovu pojavnost. Najviše ga zanima pitanje što se događa s hrvatskim katoličkim korpusom koji je, kao što smo mogli vidjeti na posljednjim izborima za predsjednika države, izabrao nekoga tko se izjašnjava kao agnostik. Nije problem u tome što je predsjednik Josipović agnostik (premda ga Matulić poziva da se opredijeli, jer tvrdi da su agnostici kukavice, tj. da ne postoje, već je situacija ili-ili), već se pita što je s hrvatskom katoličkom dušom – koju smatra najboljim od najboljega od svega što hrvatsko ima – kada nije glasovala za nekoga tko se deklarirao katolikom.

Matulićeva teza bila bi možda i dobro postavljena da se agnostikov kandidat samo deklarirao kao katolik, ali da se iz nekih njegovih poteza i ponašanja u životu moglo procijeniti da se baš i ne drži normi kršćanskog morala. Štoviše, čak prenaglašavanje vlastitoga katoličanstva i busanje u “kršćanska” prsa navelo je možda mnoge katolike da ne podrže tu samodopadnost, nego da svoj glas daju nekome tko se izjašnjava kao agnostik. Zapravo, nije im u trenutku glasovanja na prvome mjestu bila nečija vjeroispovijest, već su je (možda baš i zbog prevelikog angažmana Crkve u predizborju) možda stavili i na posljednje mjesto. Sve kvalitete kandidata koji se izjašnjavao kao agnostik očito su nakon toga isplivale na prvo mjesto i odnijele potreban broj glasova.

Zatim, možda je u Hrvatskoj mnogo više agnostika i ateista nego što ih se izjasnilo na posljednjem popisu. Odnosno, izvana su deklarativni kršćani i katolici (kao i jedan predsjednički kandidat), a iznutra, u dubini duše, okorjeli ateisti. Čak nisu ni agnostici. Jednostavno ih baš briga i žive kao da Boga nema. Crkva ih je odavno, zapravo, detektirala kao “krštene pogane”. Drže se stola i običaja, a kod postelje i morala zastrane. Crkva ih ne osuđuje kao grešnike, nego grijeh koji su napravili, ali je javna tajna da joj statistički mnoštvo imponira. I to je, praktički, pat-pozicija.

Matulićeva knjiga dobar je povod da se iz nje izađe. Ne toliko zbog nekog pojedinačno (na čemu ni sam Matulić ne inzistira), nego zbog društva općenito. Da se otvaraju rasprave o vjeri i nevjeri, teizmu i ateizmu, agnosticizmu... Šutnja kojom je Hrvatska godinama obavijena najveći joj je balast i uteg zbog kojega ne može naprijed. Život u čahuri dostojan je gusjenice, no tko želi postati leptirom, metaforički, morat će raširiti krila! Nakon provale iskrenosti i svaka će se kriza moći s lakoćom i praktički bezbolno prevladati.