Još jedno razočaranje

Hrvatska je razočarana našim rukometašima. U Švedskoj se očekivalo svašta, a nije ostvareno ništa. Dogodilo se po onoj narodnoj: Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. Nacija je zapravo ozlojeđena jer se vjerovalo da se može mnogo bolje i mnogo više. Vjerojatno se i moglo. Ali nije. Sigurno je tu mnogo razloga, no to je problem nacionalnoga rukometnog saveza, a ne nacije. Narod je očekivao dobre igre rukometaša, rezultate, zadovoljstvo i radost zbog jednog i drugog. No, umjesto pučkoga veselja, stigla je još jedna frustracija. U zemlji turobnoga raspoloženja ni rukometaši nisu nikoga oraspoložili, a očekivalo se da će barem oni podići opće hrvatsko raspoloženje.

Tko je kriv za slabe igre vjerojatno će se i stručnjaci i laici sporiti još danima. Možda će glavna tema tih sporenja biti je li kriv trener ili igrači. Osim Petra Metličića, igrači su zapravo isti. I na trenerskoj klupi nedostaje samo jedan čovjek – Lino Červar. Dva čovjeka, ali očito vrlo važna. Osobito, čini se, Červar. Nije to tek mišljenje laika. Červar nas je razmazio izvrsnim rezultatima pa se s vremenom i njega počelo obezvređivati. U najmanjem, mnogima je već počeo dosađivati. Pogotovo stoga što u posljednjih nekoliko godina nije uspijevao pobijediti vladajuće Francuze. Nezahvalni i skloni brzom zaboravu, za tren smo smetnuli sve ono sjajno što je Červar učinio za rukomet i za Hrvatsku. Pa i za naše dobro raspoloženje, za nacionalni ponos. Nije nam ipak dugo trebalo da ga se sjetimo. Mi se uvijek sjetimo ljudi i njihovih vrijednosti kada je za to kasno.

Manje uspješan dio reprezentativnoga trenerstva Line Červara nekako se poklapa s njegovim ulaskom u politiku. Možda i stoga što se u vrijeme njegova pojavljivanja u Saboru u ulozi zastupnika HDZ-a odnos politike i sporta već uvelike promijenio. Červar je HDZ-u trebao da se stranka preko njega dodatno legitimira, a igračka podrška stranačkome vođi Ivi Sanaderu da ga se što masovnije afirmira. Ali to je ujedno i vrijeme slabije rezultatske faze hrvatske rukometne reprezentacije. Umjesto da politika rukometašima daje podršku za vanjske uspjehe, rukometaši su političarima davali potporu za njihove unutarnje, tj. izborne uspjehe. Prije je političarima važnija bila međunarodna afirmacija Hrvatske. Pa i kroz sport. Možda čak i najviše kroz sport. Osobito na počecima hrvatske samostalnosti. Sjetimo se samo što je tada značila srebrna košarkaška medalja u Barceloni, rukometaško olimpijsko zlato ili pobjeda Gorana Ivaniševića u Wimbledonu.

Kada su naši rukometaši 1996. na Olimpijskim igrama u Atlanti, predvođeni osebujnim Kljunom, pokojnim Velimirom Kljajićem, jurili prema vrhu, iza njih je stajala cijela Hrvatska. Ali i njezin sportski i politički vrh. Sport je tada bio drugo ime za Hrvatsku. Reprezentacija je bila sinonim za državu. S nestajanjem tadašnjega patriotskoga zanosa počelo je i distanciranje politike i države od sporta. Čini se da su tim udaljavanjem izgubili i sport i politika. Kritičari simbioze sporta i politike drže to politički primitivnim, preživljenim istočnoeuropskim modelom, pseudoprezentacijom države kroz sport. Kao da je to nešto politički i etički kvarno, nešto što “kulturna Europa” ne čini! Kao da se Francuzi ne vesele pobjedama svojih rukometaša! Valjda su se radovali pobjedama naših?! Tko se to u toj Europi ne veseli pobjedama svojih? Da je našoj državi još uvijek do rukometa stalo kao nekoć, i oko reprezentacije bi bilo više brige, a možda i boljih rezultata nego u Švedskoj. Više brige na znači etatizaciju sporta, ali znači – više reda i više odgovornosti. Uz više mara, racionalnosti, stručnosti i odgovornosti Hrvatska i inače može mnogo toga. Pa i u rukometu.