Josip Radeljak - bogataš bez imovine

Josip Radeljak u Hrvatskoj je na glasu kao bogat čovjek i kontroverzan poduzetnik za kojega samo uzak krug ljudi zna čime se trenutačno bavi. Nisu potpuno jasnije ni godine koje je proveo u Italiji, no nije dvojbeno da je tamo stekao ozbiljan kapital. Prema prisjećanju ljudi koji ga poznaju i koji su s njim nekad poslovali, Radeljak se obogatio na jeftinoj i lošoj istočnoj robi koju zbog tada brojnih ograničenja ni Mađarska, ni bivša Jugoslavija, ni Češka, ni SSSR nisu mogli sami izvoziti.

Radeljak je sredinom 80-ih, kaže njegov znanac, bio etablirani trgovac polimernim materijalima koji su talijanskom tržištu trebali za različite industrijske proizvode. Na talijansko je tržište plasirao velike količine petrokemijskih proizvoda ili PVC mase preko svoje tri tvrtke u Rimu nazvane Enco, Inco i Inlex. Neki tvrde da mu je posao zapravo vodila sestra, a on se, kao i danas, uglavnom pokazivao; drugi kažu da je čovjek velike radne energije koji je prije 30-ak godina neprestano bio na putu između Italije i europskog istoka.Prije toga vodio je neke građevinske projekte u niskogradnji na jugu Italije. U poslu je bio pedantan i korektan, istina težak, ali tko nije ako želi nešto postići, kaže njegov znanac, koji mu je očito skloniji nego drugi sugovornici.



Ljutit, ali ne agresivan
 – Viđao sam ga u društu i Bebe, i Ene, i Vlatke, i nikad nije bio agresivan, pa ni u poslu; ljutit da, ali ne i agresivan – dodaje.
– U Splitu se pojavljivao sa svojim jaguarom, a mi u Jugovinilu vozili smo stojadine. Sve nas je, naravno, gledao svisoka i hladno. Mislim da je mjesečno iz Jugovinila naručivao oko tisuću tona PVC-a. U Italiji je dobro razgranao distribucijsku i trgovačku mrežu i tako ostvarivao velike zarade na provizijama između jedne i druge strane – sjeća se Radeljakovih dana nekadašnji komercijalist u Jugovinilu.

Prvi je novac, jedna je od glasina, uzeo od Bebe Lončar, beogradske glumice koja je karijeru počela u Rimu i kojom se oženio. Ipak, oni koji ga znaju iz splitskih dana kažu da je iz zemlje otišao s nešto kapitala zarađena u kafiću koji je vodio. Beba Lončar, koliko je poznato, nije htjela govoriti o danima s Radeljakom. Ipak, nakon što se 2000. godine vratila u Beograd, dala je intervju jednom beogradskom listu. O tim je danima kazala: – Do određenog me trenutka uistinu pratila sreća: fantastično sam zarađivala, živjela lijepo i luksuzno, pa je bilo lijepo i meni i onima oko mene.

A onda se 1991., u vrlo kratkom razdoblju, na mene sve sručilo. Kao da je netko bacio prokletstvo. Srušio se svijet. Počeo je rat u mojoj zemlji, a ja sam bila udana za Hrvata. Razočaranje u braku, razočaranje u prijatelje, razočaranje zbog svega što se događalo u Jugoslaviji...

Krenulo nizbrdo
I onda je krenulo nizbrdo. Razvela sam se na najgori mogući način. Duga veza za koju sam vjerovala da je ljubav pokazala se pogrešnom procjenom i slobodno mogu reći da je to moj najveći neuspjeh u životu. Apsolutno sam pogriješila čovjeka. Moj brak vukao se do 1994. godine i katastrofalno završio.



U hrvatskoj javnosti sve do rastave od Bebe Lončar i početka veze s Enom Begović Radeljak je bio potpuno nepoznat. Tada je počeo češće boraviti u Zagrebu. No znanci kažu da to i nije bilo baš tako često, no kad je bio u gradu, obvezno je izlazio na špicu da ga se zamijeti, pa otuda možda i dojam da je čest gost grada. Od sredine 90-ih pa do danas Radeljaka se nije moglo registrirati kao javnog sudionika ijednoga većeg i značajnijeg posla. Bilo je pokušaja posredovanja pri prodaji Dalmacijacementa, Slobodne Dalmacije i sisačke željezare, no sudeći po smiješnoj ponudi koju je za Slobodnu Dalmaciju dao Fondu za privatizaciju, čini se da nije čak ni posredovao, nego iskoristio trenutak da se pokaže i skrene pozornost na sebe.

Bez ikakvih jamstava mogao je takvu ponudu sročiti bilo tko u Hrvatskoj. Svoje bogatstvo počinje pokazivati kupnjom nekretnina u Hrvatskoj, Splitu, Braču, Dubrovniku. Stanuje u središtu Zagreba, u stanu na Cvjetnom trgu, zbog kojeg se spori s Pravoslavnom crkvom, a drugi elitni stanovi prikazivani su kao rezidencijalni i mjesta na kojima boravi za odmora. No, ubrzo je Radeljak šokirao javnost tvrdnjom kako u Hrvatskoj nema nikakve imovine, ni stanove ni vile – u vezi s kojima su izbijale afere zbog njegovih graditeljskih i “restauratorskih” ekscesa. I doista, sve njegove nekretnine u Hrvatskoj, uključujući i stan u švicarskom zimovalištu Crans Montana, vlasništvo su tvrtke Leora d.o.o. registrirane na sina Lea Radeljaka i s adresom u Masarykovoj ulici.

Sve je na tržištu
Tvrtka koja se očito bavi nekretninama na svojim je web stranicama izložila sve nekretnine i njihov interijer, i sve je to na tržištu. Može se kupiti ili unajmiti, pa je očito da Radeljak ne misli plandovati u tim kućama, nego zarađivati na njima. Sebe i obitelj pak stisnuo je na vrhu zgrade sa spornom terasom, a i to vjerojatno pripada nekoj tvrtki, ali ipak nije na prodaju.

Što osim eventualne prodaje ili iznajmljivanja nekretnina Josip Radeljak radi u Hrvatskoj, nitko od naših sugovornika nije znao precizirati. Sigurno se bavi financijskim ulaganjima, a prema informacijama upućenih, jedan je od značajnijih dioničara u Adris grupi. I u Italiji se više ne bavi operativnim poslovima, slažu se svi, jer riječ je čovjeku kojemu je 65 godina. Iako nikome nije poznato što radi, sigurni su da ne miruje i da samo čeka lijepo vrijeme da popije kavu pred Buldogom u Bogovićevoj ulici. On već zna kako zaraditi na svom iskustvu, poznanstvima i vezama.

Najtočnije bi Radeljaka bilo nazvati lobistom u Hrvatskoj, no tko mu daje poslove i koga on s kim povezuje nije poznato. Uglavnom, nema ga ni na marginama poslovnog života u Zagrebu i Hrvatskoj, osim ako njegove usluge nisu toliko dragocjene da spadaju u “top secret business”. A možda mu baš i ne cvjetaju ruže kad je sve svoje jadranske i švicarske rezidencije ponudio na prodaju.