Treba razumjeti istup Ive Josipovića u Parlamentu BiH – on nastavlja politički živjeti od svakidašnjih izjava i slikanja. Ako je u tome Mesić bio nadmašio Tuđmana, on bi mogao nadmašiti Mesića.
Kad mu već ovlasti ne dopuštaju da utječe na stvarno stanje u zemlji, Josipović se trudi, poput svoga prethodnika, utjecati na stanje duhova u Lijepoj Našoj i okolici, u kojem je optuživanje Hrvatske ljevičarska navika. Što imaš u tanjuru, smočnici, ormaru, u novčaniku – koga to briga! Gospodarstvo, novac, zaposlenost, dobre plaće, standard, bolji život – to je za zemlje gdje ipak birač opipljivim učincima mjeri vrijednost političara.
Ali što će Josipoviću opipljivi učinci kad mu ih ni ovlasti ne diktiraju i kad je po naravi takav da mu je najvažnije – ostaviti dojam, u Hrvatskoj i izvan nje. A za to ima izvanredne “prirodne” pretpostavke. Tih je, nikad ne pojačava glas, govor mu teče kao voda u cementiranom kanalu, bez dramatičnog odbijanja od obala, bez virova, brzaca, buke u tjesnacima, bez slapova i zapjenjenosti. Ima imidž vrsnoga znanstvenika. I dragocjeni kulturni dodatak – glazbenik je i skladatelj te kadšto za javnost prebire po glasoviru. Bravo, majstore! Tko takvome ne bi vjerovao i kad izriče nevjerojatne sudove i još nevjerojatnije činjenice! Sva je prilika da će svih pet, a možda i deset njegovih predsjedničkih godina (kao i Mesićevih) biti samo hiperprodukcija vlastite važnosti – jednima za uporabu, drugima za iritiranje. Nikad, na primjer, neće uprijeti prstom u stvarne gospodare Hrvatske, inozemne profitere, pogubne za ovu zemlju iz koje i u najvećim krizama izvlače milijarde eura profita, iscrpljujući hrvatsko gospodarstvo i građane.
To je ono opipljivo što će Josipović (uostalom, kao i Jadranka Kosor i cijela Vlada) izbjegavati, ali kad je riječ o stanju duhova u zemlji i okolici – evo ga, na raspolaganju je, jasno i glasno, i ponavljat će se koliko god treba. Pa je tako, po ne znam koji put, rekao kako neće pohoditi Bleiburg dok tamo dolaze ljudi u crnim uniformama. Račanu crne uniforme nisu smetale, došao je tamo kad njih nije bilo i poklonio se žrtvama partizansko-komunističkih ubojica. Pa ipak, da nas je Josipović uvjerio kako je načelan, razumjeli bismo njegov stav o posjetu Bleiburgu. Ali, ali... On je bio vrlo istaknuti član SDP-a u vrijeme proteklih parlamentarnih izbora. Navečer, kad su se doznali rezultati tih izbora, koji za SDP nisu bili ni pobjednički ni loši, skupina mladih esdepeovaca pjevala je “Od Vardara pa do Triglava” i druge jugokomunističke pjesme koje su bile i glazbena pratnja pokolja u Vukovaru, Škabrnji i mnogim drugim selima i gradovima koji su bili žrtve srpske agresije.
Nikad nismo čuli ni pročitali ni jedne jedine riječi Ive Josipovića kojom bi se od tih pjesama ogradio, kao što nikad nismo čuli ni jedne riječi protiv obilja komunističkih svečanosti u Hrvatskoj i slavljenja zločinca Tita u Kumrovcu i drugdje.
Vrhunac Josipovićeve dojmljivosti tvrdnja je u Parlamentu Bosne i Hercegovine da je i hrvatska politika devedesetih pridonijela naumima o podjeli BiH te tako stradanjima i podjelama “koje nas i danas muče”. Ima li za to dokaze, argumente, dokumente? Neka ih pokaže! I zna li da su Hrvati po savjetima iz Zagreba na referendumu glasovali za jedinstvenu BiH? Da je Hrvatska zbrinula pola milijuna izbjeglica iz te zemlje? Da je “Slobodna Bosna” objavila stenogram sa sjednice Predsjedništva BiH iz 1992. g. iz kojeg je očevidno da je tu državu, uz Izetbegovićevu potporu, htio podijeliti nitko drugi nego Josipovićev domaćin u Sarajevu – Haris Silajdžić!?
To može samo hrvatski predsjednik – vlastitu zemlju optuživati za grijeh baš onome tko ga ima na duši! Bravo, majstore!
lččad,,