Joško Martinović: Čudaci drže političare dalje od mene

Svakoga utorka navečer Joško Martinović plovi na oblacima. Ukaže se na njima dok najavljuje priloge svoga "Globalnog sijela" ili dok s gostima priča u nebeskom studiju. Kako je mnogima, prije svega vjernicima, nebo simbol onog drugog ugodnijeg života u koji se, vjeruju oni, jednom neupitno ulazi, onda bi Joškovu emisiju zbog načina kako je vodi, što u njoj nudi i kakve vibracije pritom širi mirne duše mogli nazvati malom rajskom emisijom u kojoj su, naravno (a kako bi drugačije tamo gore i moglo biti?!), svi jednaki. I u taj se rajski kutak HTV-a ovoga tjedna zavirivalo po 200. put. No, Martinović od te činjenice nije pravio paradu. Skroman kakav je, to je samo spomenuo. Onako u prolazu, tek toliko da se zabilježi. Mogli bi čak reći, stvaranje boljeg svijeta još uvijek nije gotovo, pa on, umjesto izležavanja, slavlja i uživanja, i dalje ima pune ruke posla.

EKRAN: Znači li to da vas velike brojke ne fasciniraju?
MARTINOVIĆ: Ne. Naprosto, neke druge redakcije opremljenije su za slavlja nego mi. Ako se netko bavi spektaklima logično je da ih on i organizira. Budući da se mi najčešće bavimo malim svijetom, ljudima koje sistem ne mazi u životu mislim, da bi sad neko razbacivanje tortama i šampanjcima bilo kontraproduktivno. Obične ljude to bi možda i potjeralo od ekrana. Rekli bi: "A evo sad i ovi rade neke fešte oko sebe!"

EKRAN: Mazi li čelništvo kuće vas i vašu ekipu?
MARTINOVIĆ: Mene tretiraju jako dobro. Imam neki specijalni ugovor. Nije on toliko raskošan koliko ljudi misle, ali ja sam s njim sretan. S obzirom na to koliko radi dobar dio moje ekipe, plaćen je nešto niže nego kolege u drugim programima i drugim emisiijama. Za njih ne mogu reći da su maženi. No s druge strane, imamo slobodu raditi što nas volja i Uprava nas potiče u toj našoj kreativnosti i ludosti.

EKRAN: Ovih dana u javnost su izašli iznosi koje dobivaju desetorica HTV-ovih vlasnika specijalnih ugovora. Smeta li vas to?
MARTINOVIĆ: Ne. Ali mi smo potpisali neku klauzulu prema kojoj bi taj podatak trebao ostati tajna. Moj ugovor nije najviši, ima puno viših, a ljudi s takvim jačim ugovorima Upravi su važniji i vredniji. Svi smo na tržištu pa je takva različitost normalna. Generalno, ti ugovori nisu previsoki s obzirom na dobar uspjeh koji naš program postiže.

EKRAN: No neki od tih vaših kolega imaju i duplo veći iznos od vas. Čak veću plaću od vas ima i Branimir Bilić koji je ove godine odradio samo dva-tri intervjua u "Dnevniku plus".
MARTINOVIĆ: Život nije torta sa šlagom. Svi ti ljudi koji šljakaju i imaju svoje projekte zbog toga se dobro namuče i naživciraju jer je to odgovoran posao. Jedna krivo odvagnuta riječ nekoga može stajati glave. Jedna malo manje odvagnuta reportaža može napraviti gužvu u Parlamentu, u Upravi kuće... Nije to uvijek lako raditi, pogotovo onima koji prate politička zbivanja i ozbiljnije društvene poremećaje. Zbog toga su izloženi prijetnjama i pritiscima pa im je teže raditi. Stoga je logično da za to budu više plaćeni nego ja koji se zafrkavam. Ne zavidim nikome. Nezadovoljan nisam, jer sam među 10 do 15 najbolje plaćenih ljudi na HTV-u, a to je super pozicija. I što bih se ja sad imao žaliti?!

EKRAN: Jednom ste mi rekli kako se ponekad dogodi da u vašim emisijama ima malo psihopatologije, ali da jamčite da je to puno manje nego što te iste psihopatologije ima u Saboru. Možemo li onda očekivati da ćete barem jedno "Sijelo" posvetiti čudacima iz Sabora?
MARTINOVIĆ: Hm..., ima tamo nekih ljudi koji bi mogli zgodno ući u našu emisiju, ali nije riječ o samim zastupnicima. Tiče se to nekih zbivanja oko Sabora. No kolega Bago i cijela informativna ekipa toliko dobro rade da političarima nije potrebno davati još neke emisije. Imaju oni dovoljno publiciteta.

EKRAN: Kako u vašoj emisiji zna biti i popriličnih čudaka, štite li vas oni od toga da vam se političari sami nude kao gosti, jer se nekako ne bi rado našli u istom društvu s nekakvim pacijentima?
MARTINOVIĆ: Pa da. Kroz razne sam prijašnje emisije jako dugo bio u političkom programu. Od 91. kod nas se događala jedna nenormalna stvar političari su postali glavne zvijezde. Dogodio se paradoks, ljudi su na ulici prestali prepoznavati glumce, jer se u kazalište išlo malo ili nikako, filmovi se nisu snimali, estradne emisije bile su rijetke... Prepoznavali su samo političare koji su svaki dan bili na raznim sjednicama Sabora, kriznim stožerima i bili su daleko najproslavljeniji ljudi. Njima se te slave, koju su dostigli devedesetih, jako teško odreći. Zato i danas, više nego što to zaslužuju, žele zadržati jaču pažnju medija na svojim likovima, djelima i tijelima. No dogodila nam se konkurencija, snimanje serija i sapunica pa je logično da političari u jednom takvom šarenilu lagano gube značaj.

EKRAN: Snimate djecu koja drže misu, čitaju unatrag, znaju Kuran napamet... Oni u tome što rade, vjerojatno, ne vide nešto posebno. Ispada li da vas to njihovi roditelji zovu kako bi kroz djecu oni zapravo malo izreklamirali i sebe.
MARTINOVIĆ: Zasad u tom pogledu nismo kod roditelja primijetili neku žestoku psihopatologiju. Kod nas je sve to veselo i bezazleno, ali odete li, primjerice, na utakmice pionirskih nogometnih momčadi roditelji se tamo znaju potući kišobranima, psovati... Često netko od tih staraca završi i u traumi.

EKRAN: Ima kod vas i vidovnjaka, onih koji su otkrili čarobne ljekovite vode... Da vam nešto u životu zapne biste li se obratili istim tim ljudima o kojima radite priloge?
MARTINOVIĆ: Ne, još uvijek se više uzdam u službenu medicinu, iako je alternativa zgodna kao njezina nadopuna. Dosad nisam upoznao nekoga tko bi me tako silno impresionirao da bih mu se obratio i prepustio brigu o svome zdravlju. To ne!

EKRAN: Je li vas itko od vaših gostiju ikada preveslao, tako što se pravio lud, a zapravo je normalan i obratno?
MARTINOVIĆ: E sad, to je opet pitanje razlike između normalnog i patološkog. Na Papui Novoj Gvineji normalno je hodati gol, ovdje to nije tako. Mogu u našoj emisiji biti ljudi koji su malo neobičniji, ali da me netko preveslao... nije. Zapravo, ne znam kako bi se nas baš dalo preveslati.

EKRAN: Opsjedaju li vas vaši junaci i nakon što prikažete emisije o njima?
MARTINOVIĆ: Zna se dogoditi da nas netko od njih nazove opet nakon nekoliko godina s ponudom da ponovno dođemo s kamerama, ali to nije često. Više zovu gledatelji tražeći brojeve telefona onih koji, recimo, iscjeljuju.

EKRAN: Dogodi li se da gledatelj tako ode nekome koga je vidio u vašoj emisiji, ali vas onda kasnije nazove i kaže kako se razočarao jer je čovjek kojeg ste prikazali varalica, gramzljivac...?
MARTINOVIĆ: Dogodilo se to da su ljudi zvali zbog novca. Jer svi alternativci obično kažu da ljudima pomažu za kutiju keksa ili iznos koji posjetitelj sam da ili čak za ništa. Međutim, naknadno se ispostavi da oni ipak imaju neke, i to prilično velike tarife. Recimo, jedan je travar za malu bočicu nekog pripravka tražio 500 eura. Gledatelj nam se požalio i mi onda svim gledateljima koji su nas nakon toga zvali pitajući za toga travara ili nismo dali njegovu adresu ili smo je dali uz upozorenje da skupo naplaćuje pa je možda bolje da za te novce odu tjedan dana u toplice. Isto tako znaju nam ljudi javljati da im je netko ili nešto što su vidjeli kod nas jako pomoglo.

EKRAN: Iako ste u terminu utorkom u 20 sati starosjedilac, dobili ste žestoku konkurenciju: Pervana, Knjaza i "Našu malu kliniku". Knjaz kaže da se svake nedjelje na misi moli za bolji termin. Molite li se i vi?
MARTINOVIĆ: Ja ne, ali mi laska kada se faca poput Knjaza moli za bolji termin jer to znači da nekoga vraga vrijedim. Imate vi iste večeri i Ligu prvaka i "Dvornikove". Sve se nekako koncentriralo na taj šašavi utorak. Zanimljivo je što mi imamo svoju relativno stalnu publiku, dok su Pervan i Knjaz skinuli malo gledanosti "Klinici". Usto, nove metode istraživanja gledanosti imaju mogućnost pratiti iz minute u minutu koliko ljudi napušta gledanje određene emisije, i u biti sve ove druge emisije imaju više oscilacija. U jednom trenutku gleda ih 27 posto ljudi, a onda malo kasnije samo 12. Kod mene su te oscilacije samo jedan posto gore-dolje. Znači, za vrijeme "Sijela" bježi mi jako malo gledatelja.

EKRAN: Nedavno, kada je "Latinica" o Tuđmanovoj ostavštini podigla veliku prašinu, vi ste bili predsjednik povjerenstva koje je trebalo ocijeniti je li u toj emisiji bilo profesionalnih propusta ili nije. Isto tako znamo da ste upravo vi prije 13 godina "Latinici" dali ime postavši joj tako na neki način kum, pa je li vam tijekom suđenja svome kumčetu bilo teško pri duši?
MARTINOVIĆ: Bilo je dosta nezgodno. No nakon svega mislim da je sve na kraju prošlo iznimno dobro. Kako mi je Denis rekao on mi u svemu tome nije imao što za zamjeriti. Isto je i s Upravom kuće. Izgleda da sam svoj posao odradio relativno dobro i pošteno. Iako sam svoju ulogu u cijelom tog slučaju prihvatio teška srca znajući da ona sa sobom donosi živciranje, učinio sam to i zato što sam znao da nema puno ljudi koji istodobno mogu donijeti dobru odluku koja će garantirati dobru budućnost i "Latinici" i kući. Rekao sam sam sebi: "Prihvatit ću to jer da je na mome mjestu možda netko drugi, tko zna kako bi to na kraju ispalo". Išao sam logikom da ću ja tu napraviti najmanje štete.

EKRAN: Kada bi se recimo vama dogodilo da se zbog neke emisije na noge dignu političari i dio javnosti, koliko bi vam značilo da iza vas stanu kolege iz kuće pokazujući time da vas u tom kriznom trenutku podržavaju? Ili na HTV-u više vrijedi ono da su mnogi sretni što se nekome nešto loše dogodilo pa onda čak i otvoreno likuju?
MARTINOVIĆ: Vrijedi oboje. Meni bi tada bilo stalo do kolegijalne potpore, ali isto tako znam da bi bilo i onih koji bi se veselili mojoj muci. E sad, u ovom slučaju s Denisom, jesam li ja svome kumčetu napravio medvjeđu uslugu ili sam nekome u toj emisiji spasio glavu, to ostavljam slobodi čitatelja i gledatelja da sami prosude. Ja mislim da je istina ovo drugo, da sam sačuvao dobru emisiju i ljude u njoj.

EKRAN: HTV sve češće napadaju da se odriče svoje javne uloge, a da sve više ide u komercijalizam. Po vama, čega kronično nedostaje u programu, a što se u njemu prelijeva i preko ruba?
MARTINOVIĆ: Program HTV-a je odličan! Nedavno je opet došla potvrda da smo najgledanija javna televizija u Europi. Kod nas su dobro praćeni ne samo komercijalni, već i oni javni sadržaji. Primjerice, "Život uživo" koji često pomaže sirotinji i pokreće lokalne samouprave da se promjene nabolje, ima bolju gledanost od nekih licencnih komercijalnih kvizova. Držim da je naša prednost u odnosu na konkurenciju što tog javnog sadržaja baš dovoljno i imamo. Uostalom, dobro kreiranje programa nije toliko posljedica poznavanja medijskog profesionalizma i televizije kao medija već poznavanja zahtjeva i navika publike. E to HTV ima!

EKRAN: Jedan ste od rijetkih urednika emisija koji još uvijek tu i tamo ode na teren i napravi reportažu. To činite kako vlastitoj taštini ne bi dopustili da se previše uznese ili je to još uvijek gušt?
MARTINOVIĆ. To je najljepši posao na svijetu! Kad odem na teren preporodim se. To mi je neka vrsta relaksacije. Na kraju krajeva to mi pomaže da ostanem na zemlji. Naravno, ako radite reportaže o slavnima i poznatima onda možda i vi postanete slavni i poznati. Kada je netko s običnim luzerima onda je i sam obični luzer. A tako se ja osjećam.

EKRAN: Može li se iz onih oblaka na kojima plovite u svojoj emisiji zaključiti da ste vi zaigrani zanesenjak koji mislima često ode u visine?
MARTINOVIĆ: Ti su oblaci plod jednog dugog osmišljavanja. Dobili smo nalog da radimo u virtualnoj scenografiji, a ta njezina plava boja pozadine često zna probijati na ekranu pa smo odlučili taj nedostatak pretvoriti u prednost. No i u nekim drugim emisijama postoje oblaci, ali oni u njima stoje, a moji se kreću. Tako i malo dijete, koje još uvijek ništa ne razumije, može s pažnjom gledati moju emisiju jer se, i dok netko u studiju sjedi i priča, u njoj nešto miče.