Jugoslaven s Bačvica

U polemici, osobito ako se otegne, kao što se otegla ova s g. Viktorom Ivančićem iz Ferala, najvažnije je protivnika vratiti u kut iz kojeg je krenuo, da se vidi kako je sve počelo. I, naravno, potrebne su rukavice. U ovom slučaju ne uobičajene, boksačke, nego gumene, higijenske.
Kad je Hrvatska ušla u predvorje NATO-pakta, napisao sam da je napokon gotovo sa svim jugoslavenskim kombinacijama (“Baj-baj, Jugoslavijo!”, VL, 14. 4. 08.).

Odgovorio mi je - da, odgovorio! istresao mi na glavu vrčinu nečisti! - g. Ivančić (“Jugoslavija”, Feral, 18. 4.): da sam ja nitko i ništa, da mrzim Srbe, da vodim profašističku izdavačku kuću i da bi bilo najbolje da me pregazi kamion, po mogućnosti valjda neki jugoslavenski s njim, g. Ivančićem, za volanom.

Da ga nekako smirim, objasnio sam mu da nikoga ne mrzim, pa ni njega koji se, kako se sam pohvalio, osjeća Jugoslavenom (“Jugoslavija s Bačvica”, VL, 24. 4.). Nek’ bude što god hoće, nek’ se oda čitanju Povijesti Jugoslavije u izdanju Naklade Pavičić, samo nek’ me pusti na miru i nek’ me, kad u lipnju budem prolazio Splitom, ne pregazi kamionom!

Ali, eto, nije se smirio, nastavlja šiziti, a glavna mu je mantra da sam ja sluga Georgea Busha i srbofob (“Sad ili nikad”, Feral, 2. 5.). Dakako da se ne kanim braniti (bit će dovoljna preventivna zaštita gumenim rukavicama). Jer, kako da nekome tko za sebe kaže da je Jugoslaven, a onda, kad ja to ponovim, vrišti da ga time vrijeđam, bilo što dokazujem!? Kako da nekome tko se prostro pred Davorom Butkovićem zvanim “Dragi Ivo” tumačim da i nije tako loše biti sluga Georgea Busha, zvanog predsjednik SAD-a!?

Kako da nekome tko je do guše u jugoslavenskoj ljevičarskoj kaci (istina, šupljoj!) zvanoj Feral objasnim da su vremena kad se s pozicija jugo-ljevice određivalo što je u Hrvatskoj poželjno, a što nepoželjno, ipak za nama!? Kako da nekoga tko ne razlikuje Beograd kao glavni grad države Srbije i Beograd kao simbol propalih država, prve i druge Jugoslavije, uvjerim da u mojoj rečenici o definitivnom odljepljivanju Hrvatske od Srbije nema ništa antisrpsko!? Ili možda ipak ima? Ima, taman toliko koliko antimađarskog i antiaustrijskog ima u konstaticiji da se Hrvatska prije 90 godina, kad se slijepila sa Srbijom, odlijepila od Austrije i Mađarske!

Ukratko, svaki je naš razgovor zapravo uzaludan: Jugoslaven s Bačvica i ja ne možemo se i nikad se nećemo razumjeti! Iz razloga koji je i njemu dobro poznat, a to je naš odnos prema hrvatskim nacionalnim i državnim interesima. Ja te interese smatram svojima, a on stranima! Jugoslavenski ostaci u Hrvatskoj i oko nje za mene su povijesni otpad, a on u njima vidi “fantome slobode”!
No, možda nije uzaludno na kraju ispričati prigodan vic. U to se Jugoslaven iz kuta izvrsno razumije, a i dobro zna otkud vic potječe. Dakle:

Poskliznula se postarija Splićanka. Naiđe Viktor Ivančić i pomogne joj da se digne.
– Šjor, kako da vam zahvalim? – upita Splićanka.
– Jednostavno: samo svuda pričajte da je Feral najpošteniji list na svijetu.
– Što je vama?! Ja sam pala na dupe, a ne na glavu!