Tri je dana puhao suh i topao proljetni vjetar, a onda se četvrtog dana dogodilo ubojstvo. - Doktore, brzo, brzo! - vikao je glas na drugom kraju telefonske žice, iako je onaj koji je zvao pouzdano znao da ja nisam doktor. Ali tada je bijeli ogrtač bio dovoljan. Tim više što je Doktor Čop, šef tvorničke ambulante, smatrao da me ispit iz higijene, koji sam položio na farmaciji, činio kvalificiranim za dežurstvo u ambulanti, koja se tada već više od četiri godine kitila naslovom Doma zdravlja.
Poznavao sam ih obojicu. Šaban je bio Albanac koji se stidio svog podrijetla. Govorio je da je Bosanac. Brak s raspuštenicom Mejrom, koja je ovamo stigla s bosanske obale Une, davao mu je u tome neko pokriće jer, iako brak nije bio zakonski sklopljen, bio je čvrst i skladan. Šaban je volio njezinog sina, Mehmeda, odnosno Mehu, koji je radio kao zavarivač u tvornici, i još više zajedničku kćer, tada već dvanaestogodišnju Dorisu, a nije se opijao prvog u mjesecu i svu je plaću donosio kući.
Milovan je bio odnekud iz blizine, ali nitko nije znao iz kojeg od onih blatnih sela uz Kupu, u kojima nije bilo ni ulica pa se iz dvorišta prelazilo u dvorište i nije se točno znalo gdje jedno prestaje, a drugo počinje. Imao je kratku gornju usnu pa su mu se uvijek vidjeli kratki i rijetki zubi i crveno, izbočeno zubno meso. Zbog te usne, valjda, pljuvao je kad je govorio, a u kutovima usta skupljala mu se pjena. Od njega širio se zadah luka, a pričalo se da Milovan ništa osim luka i kruha i ne jede. Viđao sam ga često, kod nas u ambulanti, i uvijek bih ga posjeo u jednu od stolica koje je Dom zdravlja bio posudio od radničkog restorana jer me u sjedećem položaju nije mogao popljuvati.
- Daj, brate doktore, nekako poradi da mi onaj tvoj glavni dadne dvaest dana bolovanja. Majka, mi je, jadna, udovica pa da pokosim oko kuće - govorio je Milovan i stavljao mastan kožni novčanik na stol, kako bi pokazao svoju dobru volju da plati moju uslugu, ako je bude - i ako bih za nju želio naknadu.
Milovan je znao vrijednost novca pa ako je u što vjerovao, onda je to bio novac, sasvim konkretan novac, onaj u njegovom novčaniku ili onaj koji je posuđivao potkraj mjeseca radnicima uz visoke kamate. Nije baš bio pismen, kao što ni govoriti nije previše znao, ali bi na osobnoj karti, koju je uzimao kao zalog, zagrebao noktom nekoliko crtica - i na temelju toga točno je znao koliko je novca dotičnome posudio i koliko mu njegov dužnik, a to je bilo za petinu više, mora vratiti na prvog.
Uvijek je tražio bolovanje, iako nikad nije bio bolestan; smatrao je da je profitabilnije dobivati plaću bez rada. Ponekad bi odlazio u to svoje selo, a govorkalo se da i ondje daje na posudbu novac, iako je na selu i kamate i glavnicu ubirao u naturi pa bi se znao pojaviti u nečijem crnom vjenčanom odijelu ili sa starinskim prstenom na ruci. Zvali su ga Blentavi Milovan, zbog pljuvanja, izgleda i geguckava hoda, a većini je bio podjednako smiješan koliko i odbojan. - Kad ćeš se ženiti, Milovane? - rugali su mu se jer je bilo sasvim jasno da ga ni jedna djevojka ili raspuštenica ne bi htjela.
- Mogu ja odmah - odgovarao je on spremno pa bi se hvatao između nogu, naznačavajući svoju muškost, a ako bi se neko žensko u blizini našlo, priskočio bi i hvatao je za grudi. Žene su ga šamarale, ali blago, gotovo kao da se šale, jer ma kako odbojan bio, Milovan je prečesto bio potreban: ni jedna plaća osim njegove nije se dala rastegnuti od prvog do prvog.
Kada sam stigao, Šaban je sjedio na polomljenoj stolici i bezglasno plakao, a Milovan je ležao pokraj kreveta, s raspuklinom na lubanji u koju su se uvlačile muhe. Stolica je bila netipično oružje; u tvorničkom naselju obično se koristio nož. Moje znanje iz higijene ovdje se nije moglo primijeniti, iako sam ispit, jedan od najnevažnijih na studiju, položio s odličnim. Tamnoputi milicionar, romskog podrijetla valjda, koga su zvali Naser znao je što valja činiti.
Opsovao je boga i nečiju majku blesavu, stavio lisice Šabanu na zapešća i kroz prozor glasno naredio nekome, tko je ostao tamo u autu, parkiranom podalje od barake, jer se zbog topola nije moglo prići bliže, da ode po Doktora Čopa kako bi potpisao smrtovnicu i radijem je javio u centralu neka pozovu pogrebno, kao obično, jedan leš, muškarac, srednjeg rasta i sasvim blentav, što sada više nije važno, da mu bog mater blentavu, samo neka požure jer se već muhe skupljaju, kako su se samo brzo tolike nakotile, majku mu, prokleta jugovina!
Ni u istrazi niti na suđenju Šaban nije rekao ništa. Škrgutao je zubima, stiskao šake i nije odgovorio ni na jedno pitanje. Kao otežavajuću okolnost sudac je uzeo činjenicu što je žrtva bila druge nacionalnosti. Otežavajuća okolnost bila je i to što ubojica nije uopće govorio pa je bilo očito da se ne kaje. Prema konfuznoj sučevoj prosudbi, to je bila i olakšavajuća okolnost jer da optuženi nije toliko blentav, koliko i žrtva koju smo svi poznavali, pokušao bi reći nešto u svoju korist.
Odvjetnik po dužnosti, otmjen gospodin pred mirovinom koji je važio za najboljeg igrača preferansa u gradu, tražio je da se konstatira kako je u vrijeme ubojstva bila jugovina, a još se prema starom mletačkom pravu, koje je osnova moderne europske juridičke prakse - kako je naglasio, podižući kažiprst - ta meteorološka činjenica uzimala kao olakotna okolnost. Šaban je dobio četrdeset godina strogog zatvora, a odvjetnik je odmah izjavio kako će uložiti žalbu, ali je već pri popodnevnoj karten-partiji priznao kako je to bio jedan od njegovih većih uspjeha u karijeri: Šiptara su glatko mogli i pogubiti! Bože moj, pa zna se gdje živimo!
Vjerojatno nikada ne bih saznao zbog čega je Šaban ubio Blentavog Milovana da se netko nije sjetio slaviti dvadesetu godišnjicu osnutka Doma zdravlja. Već dugo živio sam u Zagrebu i godinama stajao za pultom stare, nekada obiteljske ljekarne, iza kristalnih vrata ispred kojih su jurili tramvaji, a s druge strane ulice stajala crkva. Otišao sam tamo, u nekadašnje tvorničko naselje dijelom zato što ne znam odbiti nečiji zahtjev, a dijelom iz radoznalosti. Zanimalo me koliko se onaj svijet, ukorijenjen u mračnoj prošlosti, a okrenut svijetloj budućnosti, doista promijenio. Poslije govorancije, a prije svečanog ručka, pokazali su nam olimpijski bazen i rimski park. Odjednom iz parka začulo se vrištanje. Neki klipan, možda petnaestogodišnjak, trčao je za znatno mlađim djevojčicama.
- Vidjet ćeš ti ko je blentav kada ti ga nabijem - vikao je mladić, gotovo nerazgovjetno. Prepoznao sam neskladan stas, podignutu gornju usnu, crveno zubno meso, a vidjele su se i kapljice pljuvačke. I glas je bio sličan, ali je naglasak bio malo drukčiji.
Odnekud sa strane dotrčala je krhka, neuhranjena žena. Hramala je trčeći, a izgledala je istodobno kao dijete i kao starica. - Nemoj, sine, nemoj! Pusti djecu na miru! - zapomagala je. Ne znam zbog čega ili po čemu, ali bio sam siguran da u toj krhkoj spodobi prepoznajem Šabanovu kćer čudnog imena - Dorisu. Šaban ju je bio nazvao po plavokosoj američkoj pjevačici i glumici njemačkog podrijetla, koja je pjevala znameniti šlager Que serra, serra - Što bude, bit će.