Kinezima je limun simbol smrti. Ona pjesma Anne Marie Lingren – Pokopan s limunom u ruci. Točno. A. bi to pokušala zabraniti zbog morbidnosti. Ali, tko smije biti morbidan, ako ne truplo?.
Jedanaest priča koliko ih ima u zbirci “Stol od četrunovine” Juliana Barnesa provlače kroz svoj sadržaj temu smrti, koju autor tretira humorističnim načinom pripovijedanja, ostavljajući na nas miješane osjećaje koje en znamo gdje bi smjestili - u tugu ili smijeh. Smiješna, ali ne i vesela zbirka priča Juliana Barnesa, pisca koji je prošle godine bio nominiran za nagradu Booker za roman “Arthur i George”, neće vas ostaviti ravnodušnim.
Svi protagonisti priča stare. Oni imaju šezdeset, sedamdeset ili osamdeset godina i žive diljem svijeta. Starenje je univerzalna pojava i univerzalno nije nikome draga. S njom se rijetko šalimo, pa je Barnesov pristup pripovijedanju ponešto iznenađujući.
U trilogiji prve priče “Kratka povijest frizerskog zanata” Gregory prolazi kroz tri faze svog života, u drugoj “Priči o Matsu Israelsonu” glavni likovi bore se protiv ljubavi koje osjećaju u maloj sredini koja ne bi razumjela njihove osjećaje. Stoga sa svojom smrću ne zakapaju svoja tijela, nego i svoju ljubav. Oni koji zajedno stare riskiraju da posljednje dane svog zajedničkoj života provedu u nerazumijevanju, uzrokovanju bolešću protiv koje se ne može. Takva je situacija u priči “Apetit”. Kad smo se upoznali, znao mi je reći: “Život je tek preuranjena reakcija na smrt.”
U “Apetitu” Barnes umješno kroz lik oboljelog starca uvodi humor koji nije primjeren ni starosti ni bolesti. Njegova žena čita mu recepte kako bi njegov mozak održava aktivnim, a on joj uzvraća rečenicama koje vuče negdje iz prošlosti i koje su mahom prostačke: “Nabit ću ti kurac u to veliko, debelo dupe i jebati te u guzicu, unutra-van, unutra-van i onda štrcnuti štrcnuti štrcnuti u tebe”. I dok bi te prostote iz usta bilo koga u nama izazvale zgražanje, u ovom slučaju ne možete ne osjetiti samilost prema čovjeku koji zbog godina više ne kontrolira svoj jezik. Tako prostote postaju neočekivani medij žaljenja.
Priča “Znanje francuskog” uvodi Barnesa u knjigu, i to kroz lik Sylvije koja odlučuje pisati autoru nakon što u knjižnici pronađe njegovu knjigu, dok on ostaje samo nevidljiv i gotovo nečujan. Stvarni lik pojavljuje su i u “Proporodu”, priči o ruskom piscu Turgenjevu, koja je ipak jedna od slabijih točaka zbirke. Posljednja “Tišina” je malo uvjerljivija priča u kojoj se skladatelj Sibelius opsesivnom kampanjom u koncertnoj dvorani osvećuje svima koji kašlju na koncertu te nam konačno otkriva i razlog naslova Barnesove zbirke: “Izlazim sam kako bih sam večerao i razmišljao o smrtnosti. Ili odem u Kamp, Societetshuset, da bih raspravio tu temu s drugima. Ta čudna priča Man lebt nur einmal. Pridružujem se stolu od četrunovine u Kampu. Ovdje je dopušteno – štoviše, obavezno – razgovarati o smrti. Veoma druželjubivo. A. to ne odobrava.”
Gdje kupiti knjigu?
''Stol od četrunovine'' kupit u Celeberu