Junaci Varšavske ulice

Nakon zagrebačke bune, koja možda i nije završena, zapravo i nije jasno protiv koga je bila usmjerena pobuna u Varšavskoj. Protiv načina vladanja Zagrebom, tzv. tajkunizacije, podzemne garaže, policije, građevinskog zadiranja u staru gradsku jezgru...? Protiv SDP-a, HDZ-a, Milana Bandića, Tomislava Horvatinčića, Tomislava Karamarka, Marine Matulović-Dropulić...? Protiv svega toga i protiv sviju njih? Oni, uvjereni da su “stvari jasne”, zbivanja su skloni tumačiti kao uzlet građanske svijesti, pa i kao trijumf demokracije, odnosno samo kao anarhističku budalaštinu i kao esdepeovsku manipulaciju.  

Većini koja je prosvjednike gledala i slušala, a nije prosvjedovala vjerojatno je mnogo toga i bistro i mutno. No shvatilo se kako su neki zagrebački “heroji ulice” prije mučali i imali jednu priču, a odnedavno su progovorili i pričaju druge, pa i lovačke priče. Kao da im je Varšavska podmetnuta, kao da ih je začarao i zaludio zločesti Milan Bandić, pa su se, eto, jadni našli nevini u ludnici! Da je pak taj Bandić još u SDP-u, možda zagrebački prosvjed i ne bi bio tako žustar i ljutit, možda bi bio znatno manji, a možda ga uopće i ne bi bilo. Unatoč tome što prosvjedničkom vodstvu nije bio mio ni dok je bio u SDP-u. Bandićev je razlaz s SDP-om zagriženim esdepeovcima, posebno ideološki uspaljenim “vojnicima partije”, njegova neoprostiva krivnja. Prije ga nisu podnosili kao esdepeovca, a sada ga više ne mogu  smisliti ni kao gradonačelnika. Na tome ga mjestu ne žele gledati ni donedavni “stranački prijatelji” s Iblerova trga. Njihova se mrzovolja i protivljenje Bandiću podudaraju s netrpeljivošću prosvjednika prema njemu osobno i činili su buntovničku sinergiju kad je riječ o Varšavskoj.

SDP i nije morao zagrebački bunt poticati, ali mu je buna odgovarala. No ne odgovaraju mu prigovori da je pobuna prouzročila novu protupoduzetničku klimu. Nova hajka na tzv. tajkune obnovit će postojeću histeriju (često i opravdanu) prema njima, ali i poduzetničku sumnju kad je riječ o prevrtljivosti SDP-ove zagrebačke vlasti. Ako Horvatinčić ima sve uredne dozvole, a prosvjedima mu se ne dopušta raditi – kakva je to onda poruka drugim poduzetnicima? Tko će nakon ove zagrebačke gungule, u kojoj se i oni koji su nekoć izglasali odluke sada bune protiv svojih odluka, željeti bez straha uložiti svoj novac?  

U vrijeme kada je Gradska skupština donosila odluke o Horvatinčićevu projektu nije ih mogao donijeti sam Bandić. U mnoštvu jednoličnih, ličnih i bezličnih koji su tada glasali za odluke bilo je i dvoličnih. Sada su pak za odluke o Varšavskoj krivi samo Bandić i bandićevci?! Zar su imali dvostruko pravo glasa pa su sami izglasali Cvjetni?! Danas se i oni esdepeovci  koji su svojedobno digli ruku za Hoto prave blesavi. Čak se i bune protiv odluke za koju su nekoć glasovali?! Uskoro bi se valjda u samokaštiganju i žaru nove stranačke pravovjernosti mogli bacati i pred Horvatinčićeve bagere.  
Isti ljudi odluče jedno, a onda se nakon što se dogodi politički preokret pobune protiv te iste odluke! Ispada da je zapravo sve odlučio “primitivac Bandić”.

A samo je on kao takav, kao “neurban” i “hercegovačka seljačina”, mogao donijeti takvu odluku, protiv koje, eto, na kraju mora prosvjedovati i fina zagrebačka gospoda te štititi  “pravo na grad”. Kao i svaka pobuna, tako je i ova zagrebačka dobila svoje vođe. Dvoje glumaca postali su vođama mini revolucije. Urša Raukar i Vili Matula postali su lideri zagrebačkog revolta. Jedni tvrde spontano, motivirani kulturološkom potrebom obrane zagrebačkog urbaniteta i demokratskim pravom na građanski neposluh. Drugi pak uvjeravaju da je u tome liderstvu i interesa i politike. Da u zagrebačkom prosvjedu ima more interesa i brdo politike, to je jasno. A kad god je tako, nikad se i ne može slutiti pravi kraj takvim zbivanjima.