Jurica Pavičić ne može akademiku Novaku oprostiti hrvatstvo

Da je književni klasik Slobodan Novak za novinsko-književnoga prozaika Juricu Pavičića, razljućen njegovim političkim stavovima, napisao da je “turobna karikatura, nedostojno strašilo”, “ruševina nečeg bivšeg” i “kreten”, s pravom bi se uzbunio i uzjogunio cijeli lijevi medijsko-književni klan. No, kako je Pavičić time u subotnjem Jutarnjem listu častio Novaka, klan se nije uzrujao. Valjda im je bilo drago što je Pavičić starome Novaku “dao po labrnji”.

Pavičić je huliganski besramno “išamarao” Novaka ne samo zbog pisanja u zadarskome Hrvatskome listu nego i zbog emocionalne “izdaje”, kako napisa, nekoć mu zavičajno najdražeg i poetički najbližega pisca. Ispalo je kao da su Pavičiću Novakovi “Izgubljeni zavičaj” i “Mirisi, zlato i tamjan” toliko literarno i svjetonazorski bliski da bi ih, da ih nije napisao Novak, napisao sam, kad bi imao talenta. Ali uz jal, glavni je razlog za Pavičićevo ruženje vremešnoga klasika Novakovo hrvatstvo.

Glavni je Novakov krimen, po Pavičiću, što je od mladoga ljevičara, dalmatinskoga partizana i “suputnika revolucije”, bio za samostalnu Hrvatsku, za Tuđmana, i što se zalaže za promicanje nacionalnog identiteta. Pavičić ne može oprostiti književnome akademiku ono što je za Novaka esencijalno, njegovo hrvatstvo.

Kao anacionalnome Mediterancu, Pavičiću je neshvatljivo da Novak nadasve može biti Hrvat. Povrh svega toga, Novak je umjetnička veličina koja se ne može poreći. Da se to može, i Pavičićev bi naum bio vrlo lagan, sveo bi ga na “ognjštara”, natražnjaka i hrvatskoga primitivca. No, kako je Novak rođenjem građanin, građanski uljuđen, silno darovit i književno uspješan, uobičajena pavičićevska eliminacija različitih nije moguća. Osim bestidnom arogancijom i gubljenjem svake pristojnosti i mjere.

Pavičiću i njegovome društvu smeta Novakovo hrvatsko političko pisanje. Kao što im je svojedobno smetalo i hrvatsko očitovanje drugoga hrvatskoga književnoga klasika Ranka Marinkovića. Tome društvu najednom ni Marinković ni Novak nisu više bili književne veličine, nego samo maloumni Hrvati! Tako su i Marinković i Novak strpani u literarno-politički uskokrug sumnjivih dalmatinskih partizana koji su postali izuzetnim hrvatskim književnicima.

Tome su vrsnome ljudskome i lijepoknjiževnome uskokrugu pripadali pokojni Jure Kaštelan, Petar Šegedin i Ranko Marinković, a danas je još ostao Slobodan Novak. Novaka se ruži jer dijeli slične nacionalne vrijednosti, a podmeće mu se s anacionalne pozicije. Medijsko-književni redari okupljeni u “crveno jato” ne podnose ni Ivana Aralica iz istih razloga, premda je i on bio u partizanima. Kada je dobio Nagradu “Vladimir Nazor”, usplahirili su se i razgraktali jer da nagradu s Nazorovim imenom ne može dobiti “desničar Aralica”, usprkos svemu vrijednome što je napisao.

Pavičić Novaka, mimo svake pameti i poštenja, uspoređuje sa srpskim piscem, četnicima bliskim, Momom Kaporom! Kapor, koji se druži s četnicima, Pavičiću je očito isti kao i Slobodan Novak koji “misli Hrvatsku”! Ako je Kaporovo srpstvo četničko, onda je nedvojbeno i kamo smjera Pavičićeva usporedba Novaka s Kaporom. Ako je kulturno i civilizacijski prihvatljivo da “djelo otkupljuje pisca od biografije”, onda se možda uime literature može “otkupiti i Kapora”.

Stoga je nejasno s čime je, s kakvim djelom, Pavičićevo novinsko-književno pajdaško društvo nedavno “otkupilo biografiju” Đure Vilovića. Njegovim drugorazrednim “Picukarama”?, premda je Vilović bio četnik, združen s Dražom Mihailovićem, u četničkom štabu u selu Ba! Nejasno je samo u čemu je to “zastranio” i Slobodan Novak? Valjda u tome što je umjetnički neosporan i nacionalno svjestan.

U “karikaturu” i “kretena” ga pokušavaju pretvoriti Pavičić i njegovi, u biti nedaroviti drugari, koji su stvorili pajdašku književnost, u kojoj hvale jedni druge i dodjeljuju si nagrade po principu: danas ja tebi, sutra ti meni.

Istovremeno sve one koji ne dijele njihov upitni svjetonazor, koji je često ljeviji i od pameti, proglašavaju desničarima. To pajdaško društvo nikome ne može oprostiti darovitost i hrvatstvo. Pa ni Slobodanu Novaku.