Naljutio se na mene moj stari kolega i prijatelj, trudbenik televizijski, kad sam u Hrvatskoj gibanici bio napisao da ugledni javni djelatnici, čestiti ljudi, u koje se ubrajaju i tv-novinari, nemaju što tražiti na pogrebima mafijaša. Službeno, zbog posla, dakako, mogu otići, inače ne. Smatrao sam i smatram da pošteni građani ni na koji način ne smiju davati podršku teškim prekršiteljima zakona, notornim razbojnicima, i da stoga ne mogu sudjelovati u odavanju počasti, makar bila i posljednja, onome koji je za života bio kadar ubiti svakoga na koga mafijaški šef upre prstom.
Ali, pobunio se moj uznemireni prijatelj, pokojnik je za svoja nedjela osuđen, izdržao je kaznu i pred zakonom je čist. K tome, zaboravio si da na vjerski obred ima pravo svaka ljudska duša, odnosno da se na građansku osobu i dušu pokojnika ne mogu primijeniti iste norme.
Nisam ništa zaboravio, odgovorio sam svom dragom tv-uredniku. Ali ti zaboravljaš da odgovornost prema građanskom zakoniku i odgovornost prema zakonu moralnom nisu isto. Ljudi iz društvenog podzemlja mogu biti juridički čisti, no to ne znači da automatski prestaju biti moralno prljavi. A što se duše tiče, nju ostavi dušobrižnicima i ne zaboravi da pogreb jest vjerski obred, ali i društveni događaj. Moral, kažeš, rezignirano će mi prijatelj. Koji moral, kakav moral? Misliš li na Kantovo zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama ili na etički kodeks trgovaca nogometnim robljem i rezultatima utakmica? Na ono što smo kao sustav vrijednosti imali do 1945., a što danas malo tko i pokušava oživiti? Na nametnuti sustav “jugoslavenskog socijalističkog samoupravljanja”, od čega ostade ono što je u tom sustavu bilo najgore, a to je prijetvornost i “glajhšaltovano”, jednoobrazno, uprosječeno partijsko mišljenje? Na što da se oslonimo? Na moral prodaje diploma, namještenih natječaja, varanja na ispitima i bušenja vreća s državnim blagom?
Ma, zapravo, možda je moj prijatelj bliže istini od mene. Kakve moralne norme u društvu sa sustavom vrijednosti u ruševinama! Paragrafi su, kakvi-takvi, ipak nekakav vrabac u ruci, a etički ideali samo golub na grani. Prema pučkom razumijevanju značenja riječi, moralno je ono što se mora, a to bi u ovom času ponajprije bilo postavljanje vrijednosnog sidra. Jer građaninu je nužno osigurati alat za razlikovanje svijeta od polusvijeta, časnih ljudi od sjecikesa, principijelnog djelovanja od bolesnih relativizacija, pa da više ne bude zabune kad se otkrije da ministrica ište protekciju, da se sudac izvan suda prijateljski druži s onima kojima bi trebao suditi, da u medije mogu oni koji su sami platili i da premijeru drugi plaćaju jelo i noćenje.
Prilike u Hrvatskoj nisu tragičene, ali su turbone. Građani su apatični i ne vide izlaz iz neprilika u kojima su se našli. Muči ih materijalna nesigurnost, a više od svega moralna provalija koja im je zinula pod prozorima. Njezino zatrpavanje preduvjet je i društvenog i ekonomskog oporavka. A kad je zatrpamo, vjerojatno ćemo se i moj prijatelj i ja lakše suglasiti o tome gdje je mjesto moralnom građaninu, a gdje nemoralnoj fukari.
Fantastičan komentar! Posebno mi je drago što je autor naveo daleko veću opasnost od moralne provalije koja se strahovitom brzinom širi ovim društvom od svakoga drugoga problema. Tko bilo što odlučuje u ovoj zemlji morao bi pažljivo čitati i prilično zdravorazumski vjerovati ovome čovjekau jer piše izrazito dobronamjerno i izrazito pronicavo uočava i razlikuje bitno od nebitnoga, ili, više bitno od manje bitnoga! Bravo Pavičić!