Kad dijete zaspi na majčinoj dojci...

SUBOTA  29. 11.
Lisičine skovane od nesposobnosti
Sve da Nikša Klečak i jest autor fotomontaže na kojoj je Sanader s nacističkim obilježjima, policija ga nije smjela privesti. Zamislite da su privođeni svi koji su Busha prikazivali kao Hitlera! I tisuće autora mnoštva nepoćudnog znakovlja na internetu! Prišiti nekome nacistička obilježja znači izraziti o njemu neko stajalište, a ne propagirati nacizam. To hrvatska policija ne zna, pa ne zna ni načelnik Ureda njezina ravnatelja Borovec, koji je pobrkao promidžbu nacizma sa satiričkom uporabom njegovih obilježja. Očito je posrijedi zaštita predsjednika Vlade, napad na slobodu izražavanja, što je karakteristično baš za totalitarne sustave, pa i za nacizam. Da je po Faberu i Borovcu, te po Sanaderu koji tumačenjem fotomontaže odobrava njihovu represivnost, trebalo bi zabraniti i seriju “Allo, allo!”, jer joj je nacistička vojska poslužila za humorističan prikaz Drugog svjetskog rata. Privođenje Klečaka moglo bi biti znak spremnosti države na policijske obračune s protivnicima onih koji je ne znaju voditi. Tako su Sanadera pohitlerili – policija i Sanader! I ne bi bilo prvi put da političari od svoje nesposobnosti prave – pendreke i lisičine. Zasad se čini da su Karamarko i Faber zato i imenovani!

NEDJELJA 30. 11.
Milijuni ljudi u božićnoj krađi
Počela je hajka na milijune Hrvata što pred Božić nerazumno troše novac koji kao da su pokrali. Ove će godine spiskati 12 milijardi kuna. Jesu li to pokrali tajkune – Todorića, Keruma, Žužula, Fižulića, Štroka, Tadeschija, Huljića..., menadžere – Lukovića, Mudrinića, Prku, Vidoševića, Peveca, Fiolića..., političare – Mesića, Sanadera, Bebića, Linića, Friščića..., čelnike u velikim medijskim kućama, kardinale i biskupe!? Svi mediji imaju redovite priloge o elitama u Hrvatskoj koje po bogatstvu i svakodnevnoj rastrošnosti zadovoljavaju svjetske standarde, ali kad jednom ili dvaput u godini običan svijet hoće nešto više potrošiti da razveseli sebe i svoje bližnje – navale na njega kao na posljednje lopove. Zašto? Pa zato što je u hrvatskoj javnosti ostala povijesna navika da narod ne treba služiti ničemu doli stražnjicama tajkuna-feudalaca, lažljivaca s Pantovčaka, iz Banskih dvora i s Kaptola i drugih grabežljivaca koji su skupa s lopovima iz inozemstva oteli narodu i među sobom podijelili ovu nesretnu zemlju. Uostalom, kad podijelite 12 milijardi na 4,5 milijuna Hrvata, svaki Hrvat za Božić vrijedi manje od 3000 kuna. Točno sto puta manje od jednog sata nekog tajkuna ili političara!

PONEDJELJAK  1. 12.
Tito bez titovskih uvjeta
Što god tko o njemu mislio, Tito je bio svjetska veličina. Tu veličinu gradio je još u ratu te nastavio u miru balansirajući između Zapada i Istoka i nametnuvši se pokretu nesvrstanih. Takav je Tito danas nemoguć, jer niti ima države koja bi mu po svojoj naravi veličinu omogućivala, a nema ni traga onim odnosima u svijetu koji bi stvaranju mita poput Titova pogodovali. Ali ako je nestalo svih uvjeta za Tita, nije nestalo ambicioznosti koju su od njega naslijedili neki hrvatski političari, u prvom redu Mesić i Sanader. Pogledajte ih kako titovski paradiraju po vladarskim palačama, međunarodnim konferencijama i skupovima! A Mesić će sada, kad Hrvatska počinje mjesec dana predsjedati u Vijeću sigurnosti, paunovski šireći rep, u newyorškoj palači UN-a tražiti “novi savez protiv terora”. On stvarno misli da ga netko sluša, da netko drži do onoga što govori i predlaže, da je svjetski čimbenik... Ne treba, dakako, nikoga podcjenjivati, pa ni Mesića ni Hrvatsku, ali umjesto da se ponašamo po mjeri i interesima male države koju još devet desetina svjetskog stanovništva ne zna naći na zemljopisnoj karti, mi hoćemo, je li, biti čak vodeći! A kadšto i potežući vraga za rep!

UTORAK 2. 12.
Zaštićena 'banda lopovska'
Evo još jednog dokaza da u Hrvatskoj posebnu zaštitu ima “banda lopovska”, ljudi koji su sudjelovali u uništavanju ili prodaji hrvatskih strateških tvrtki. Urednik i voditelj Dnevnika na HTV-u Zoran Šprajc suspendiran je na tjedan dana zao što je uz vijest o velikim gubicima Plive rugalački dometnuo kako bi jedini zaposlenik u toj tvrtki mogao ostati predsjednik njezine uprave Željko Čović. Nepojmljivo je da je kažnjena ta blaga poruga, blaža od mnogih drugih istog autora, što bi moglo značiti da je Pliva doista na umoru. Još prije prodaje Barru Čović je do katastrofalnih razmjera smanjio poslovanje Plive, a nakon te prodaje i tako je umanjeno poslovanje – kako piše Business.hr – prepolovio. Pri svemu tome nije se zaboravio silno obogatiti, pa i protuzakonitim trgovanjem opcijskim dionicama kojima je zaradio džeparac od pet milijuna kuna. Naravno, nije uz vijest o tome kriminalu bilo ni Fabera, ni Karamarka, ni Bajića, ni Uskoka, ni televizijskih kamera, jer je Čović miljenik stranaca i hrvatske vlasti kojoj rasprodaja zemlje donosi najveći ugled u Europi i svijetu. Neke su časne sveučilišne nastavnike privodili kao okorjele ubojice, a Čović je prijavljen – sucu za prekršaje.

SRIJEDA  3. 12.
HDZ kao Savez komunista
Nedavno je na jednoj televiziji “bombarder s Kvarnera” Vladimir Bebić, čelnik Ljevice Hrvatske, rekao kako je bio profesionalni udbaš, a da je Hrvatski sabor, s Lukom Bebićem na čelu, pun onih kojima je suradnja s Udbom bila moralni izbor. Evo su sada dva udbaša Bebića, odnosno HDZ i Ljevica Hrvatske, na zajedničkom poslu u Rijeci – na pokušaju rušenja gradonačelnika Vojka Obersnela. Davno smo naviknuli na neprincipijelne koalicije i na državnoj i, pogotovu, na lokalnoj razini. Pa ipak, teško se moglo očekivati da će se jednoga dana u istom kolu naći HDZ i Vladimir Bebić, političar koji je godinama nijekao legalnost i legitimitet hrvatske države, Tuđmana proglašavao ratnim zločincem, žestoko se protivio održavanju bilo kakvih međunarodnih sportskih natjecanja u “fašističkoj Hrvatskoj”, Haaškom tužiteljstvu nudio hrvatske novinare i tako dalje. Istina, s vremenom su se Bebićevi ispadi sve više pripisivali njegovu šoumenstvu i ridikuloznosti, ali on nije jedini primjer iz kojeg je očito kako HDZ i u politici, medijima i drugdje traži savezništvo s moralnim dnom, baš kao nekad, u suton svoje vladavine, Savez komunista.

ČETVRTAK 4. 12.
Thompson – stoj! Četnici – naprijed!
Sutkinja koja je odbila tužbu Thompsona protiv grada Pule koji mu je zabranio nastup u Areni, nije bila zadovoljna tolikim odjekom sudskog spora pa je rekla: “Samo zato što je Thompson pjevač, koji je zgodan, lipo kanta i ima puno publike, privuklo je toliku medijsku pozornost...” Na stranu presuda, koju ne želim komentirati, no sutkinja je tim riječima pogodila bit Thompsonova “slučaja”. Ima drugih zabavljača, pjevača, intelektualaca, čak i akademika, ima niskonakladnih tjednika, knjiga, internetskih portala, tribina... politički radikalnijih od Thompsona, ali se malo tko na njih osvrće, a pogotovu nikome ne pada na pamet da ih zabrani. “Nevolja” je, dakle, u tome što je Thompson u svojoj glazbi i nastupima ujedinio domoljublje i najvišu profesionalnu razinu, moderan izraz koji oduševljava i mladu i stariju publiku te što ne želi biti na margini nego na najmarkantnijim mjestima svoje domovine koja ga uglavnom obožava. Stoga treba pozdraviti nastojanje njegova menadžera da ga “dovede u Arenu kad-tad”, to prije što su neki gradovi i pozornice tako gostoljubivi za srbijanske zvijezde koje su doživljavale ovacije i na koncertima za četnike u vrijeme rata!

PETAK 5. 12.
Kad dijete zaspi na majčinoj dojci...
U filmu “Tri priče o nespavanju” Tomislava Radića, koji se upravo počeo prikazivati u kinima, dijete koje cijelu noć plače, smiri se i zaspi na majčinoj dojci. Tako film i završava – najveličanstvenijom slikom koja se u ljudskom rodu može zamisliti. Svako dobro umjetničko djelo je traženje puta do nevinosti na koji autor nastoji navesti i svoju publiku. Radić je jedan od vrlo malobrojnih filmskih redatelja u Hrvatskoj koji u svojim filmovima, što bi se narodski reklo, isto želi sebi i gledateljima. U domaćem i svjetskom filmu uglavnom je obratno – gledateljima se nude šok, strava i rugoba, a za sebe očekuje novac, državni ili tržišni. Stoga treba svakako pogledati ovaj film, koji neće zadovoljiti one što očekuju velike priče, spektakle i grozomorna seciranja čovjekovih tamnina, ali će zadovoljiti sve one koji i sadašnjost i budućnost Hrvatske vide kao dijete koje zaustavlja plač na majčinim grudima i tone u snovitu nadu koja je cijeloj naciji prijeko potrebna.