Kad se Oružane snage otimaju civilnoj kontroli

Kada Glavni stožer ne izvješćuje ministra obrane o incidentima u međunarodnim misijama, a na traženje izvješća o nepravilnostima u vojsci stiže odgovor kako nema saznanja o tome, onda je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Takvo ponašanje znači ili da Glavnim stožerom upravljaju nesposobni zapovjednici ili da svjesno odbijaju biti pod civilnom kontrolom.

Temelj je svake demokracije civilna kontrola vojske, a alternativa vodi prema samovolji i vojnoj diktaturi. Ako ministar pet dana ne zna za incident u Afganistanu u kojem su lakše ozlijeđena dvojica hrvatskih vojnika, a čini se da o tome ništa nije znao ni predsjednik države i vrhovni zapovjednik, u demokratskoj državi to predstavlja problem.

A ako na traženje izvješća o korištenju vojnih baza za ljetovanje MORH-ovih poslovnih partnera civila i njihovo prevoženje vojnim helikopterom načelnik GS-a odgovara ministru “nemam saznanja o tome”, onda to upozorava na svjesno odbijanje suradnje, jer načelnik stožera može jednim telefonskim pozivom doznati sve što se događa u vojsci. Posljednji u nizu incidenata koji se može staviti na dušu Glavnom stožeru jest slanje vojnika u Afganistan bez potrebne opreme i naoružanja, zbog čega su ovi odbili zapovijed, odnosno nisu željeli otići na zadanu lokaciju.

To je veliki propust logistike, koja je opet pod zapovjedništvom Glavnog stožera. S obzirom na to da u Hrvatskoj ni jedan dužnosnik nije svojevoljno napustio neki položaj zbog osjećaja odgovornosti za loš rad, ne treba se previše nadati ni da će zapovjednici u stožeru tako postupiti. No, tu bi na scenu trebali stupiti ministar, premijerka i predsjednik RH, svaki u sklopu svojih ovlasti, da smijene s dužnosti najodgovornije.

Ako će se sve gurnuti pod tepih, kao što je to i dosad mnogo puta učinjeno, i sve ostane na eventualnim verbalnim prepucavanjima na relaciji ministar-načelnik stožera, stanje se nikada neće popraviti.

I dalje će u vojnim bazama ljetovati i vojnim se helikopterima prevoziti civili koji imaju veze i prijatelje u vojnoj strukturi, predsjednik države i ministar obrane neće znati što se događa u vojsci, a možda postane i uobičajena praksa da se vojnike u ratnu zonu šalje bez naoružanja jer se najvišim zapovjednicima ne da pošteno raditi. I nitko neće postavljati nikakva pitanja jer će Oružane snage biti svojevrsna država u državi koja nikomu neće polagati račune.