Kad se Tuđman vrati...

Dan državnosti je za tjedan dana, ali još se ne zna kako će ga obilježiti državni vrh. Jadranka je Kosor za središnju proslavu u Vukovaru, gradu heroju, a Ivo Josipović je za skup u HNK, na koji bi došli i gosti iz regije s Tadićem na čelu te bi naglasak bio na pomirbi. Državni blagdani tako nastavljaju desetljetnu tradiciju sporenja, koje je počelo dolaskom na vlast Račanove koalicije, kad su im promijenjeni i premješteni neki nazivi i datumi. Ali nije samo to bacilo sjenu na obilježavanje najznačajnijih datuma novije hrvatske povijesti.

Posljednjih desetak godina kazneni progoni, vlasti i mediji ocrnili su gotovo sve ljude najzaslužnije za povijesne događaje koji se danas obilježavaju. Slavi se i Dan državnosti, i Dan neovisnosti, i Dan pobjede i domovinske zahvalnosti..., ali je godinama blaćen čovjek, dr. Franjo Tuđman, koji je za sve te datume najzaslužniji. Slavi se, dakle, sve presudno za nastanak države, ali tvorca te države mnogi bi najradije izbrisali iz njezine povijesti. Slave se velike vojne pobjede, ali zapovjednici za njih najzaslužniji leže u zatvorima. Najbolja je ilustracija toga odnosa prema prošlosti priča o SDP-u i danu 25. lipnja 1991. godine. Na taj dan je donesena Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, za koju zastupnici SDP-a nisu glasovali nego su izišli iz sabornice. Kad su u Hrvatskom saboru 2000. godine na prijedlog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala mijenjani datumi i nazivi državnih blagdana, nitko drugi nego baš SDP predložio je da se 25. lipnja, dan njihove protudržavnosti, proglasi Danom državnosti!

Premda je tako, htio ne htio, SDP odao priznanje i Tuđmanu i HDZ-u, u vrijeme njegove koalicije blatit će se i Tuđman i njegovo vrijeme i apsolutno će se nijekati njegove zasluge. Desetljeće u kojem je uspostavljena samostalna država i ostvarena blistava pobjeda u ratu, u kojem su osnovane sve institucije, dobiveno priznanje cijelog svijeta, u kojem je Hrvatska ušla u Ujedinjene narode i Vijeće Europe za neke je nove vlastodršce bilo “deset izgubljenih godina”.

Temeljni politički pojam i naum toga vremena bio je - “detuđmanizacija”. Ali “detuđmanizacija” je bila na djelu puno prije nego što se ta riječ počela rabiti. Za Račana je još prije prvih izbora HDZ bio “stranka opasnih namjera”, a to tada nije moglo značiti ništa drugo nego optužbu za rušenje Jugoslavije, što se spomenutim izlaskom SDP-ovih zastupnika iz Sabora i potvrdilo. Istina, Račan i SDP će iste 1991. godine u listopadu odigrati vrlo pozitivnu ulogu u donošenju saborske Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, ali će Račanovo ljevičarsko jugoslavenstvo i Tuđmanova hrvatska državotvornost “zauvijek” ostati izvor opreke između prvoga hrvatskoga predsjednika i njegovih protivnika koji su došli na vlast na početku 2000. godine.

Tuđman je cijelo vrijeme imao dvije glavne vrste oponenata. Ljevičare koji mu nikad nisu oprostili stvaranje samostalne Hrvatske, pa ni onda kad su je bili prisiljeni prihvatiti i kad su njome zavladali. I neuptine nacionalne veličine poput Savke, Budiše, Gotovca, Veselice, Gabelice i drugih koji mu isto to nikad nisu oprostili, jer su mislili da je to bilo “namijenjeno” za njih a nisu imali ni hrabrosti ni sposobnosti da učine što je učinio Tuđman. I jedni i drugi koji su 2000. uzeli vlast imali su, dakle, “razloga” da svoju beznačajnost nadoknađuju rušenjem veličine, pa su to činili i promjenama državnih blagdana. Ali, kažem, te promjene su samo jedan od izraza svekolikog negativnog odnosa prema Tuđmanu.

Obilježavanje državnih blagdana ostat će i blijedo i kaotično sve dok se u cijeli državni vrh ne vrati poštovanje prema činjenicama i ljudima bez kojih tih blagdana ne bi bilo. Ali dugo ćemo to čekati. Makar bezličan, u svojoj lijevoj napuhanosti i današnji predsjednik, doktor samosvidljivosti Josipović zna s visine otpisati Tuđmana i njegovo vrijeme. Ali kakva visina! To miš gricka postolje diva.