Kad zvone prazni lonci

Nije da Šeksov poziv Ustavnom sudu da ukine SDP nije malo zagolicao maštu. Šeks je, naravno, djelovao iz uskih i sebičnih motiva željan, već poslovično “diskretnom” sugestijom Ustavnom sudu, efektno zaprijetiti mrskom protivniku. Preuzevši najnoviji kineski model “kapitalizam – da, demokracija – ne”, Šeks je očito pustio mašti na volju: zar ne bi to bilo sjajno – rulet-kapitalizam po mjeri HDZ-a i nekoliko podobnih stranaka po izboru Šeksa.

No nije se igrati previše s neobuzdanim idejama. Građani bi ih možda – nakon najnovijeg 15-satnog masiranja mozga uzaludnom saborskom sjednicom, koja je pokazala da je hrvatska politika poput živog blata koje u sebe nepovratno povlači sve redom – vjerojatno i proširili. Bilo bi, recimo, lijepo probuditi se jednog jutra u domovini bez stranaka. Ne samo da Ustavni sud preko noći zabrani SDP nego i HDZ i ostale stranke, a potom, recimo, ukine i sebe. Primamljivo bi bilo početi nanovo s nadom da se može stvoriti nešto drugačije, bolje, poštenije, razumnije.

Nešto bez frustriranih političkih moćnika na vlasti ili u potjeri za njom, bez politički biranih sudaca koji ostaju u stalnoj ovisnosti o politici, bez razbijanja glave oko toga treba li izaći na izbore i birati između dva loša ili ostati doma i kukati nakon što drugi izaberu. Bilo bi lijepo početi ispočetka, bez krađe i muljaže, bez laži i jeftine trgovine, bez nesposobnih, a bolesno ambicioznih političara, no na žalost, to nije moguće. Do daljnjega su Hrvati osuđeni na svoje stranke, na vječito čuđenje nad onim što su svojim zaokruživanjem doveli u Sabor, nad onima koji su zbog njih postali ministri i onima koji bi to tek željeli biti.

Prazni lonci najjače zvone, kaže stara (naravno) latinska poslovica, a u Hrvatskoj se više apsolutno ništa ne čuje od zaglušne zvonjave praznine koju širi politika. S jedne strane zapjenjeni hadezeovci, spremni do beskonačnosti ponavljati tri fraze. S druge strane, nemoćni esdepeovci koji se “džilitnuše, al’ ne pogodiše cilja”. Plan da se pokažu nadmoćnima, kvalitetnijima, punima rješenja propao je u besmislenoj raspravi koju čak ni kriva ni dužna iz povijesti izvučena Golda Meir nije mogla dokraja dovesti. S jedne strane Fimi medija, Brodosplit, Hypo skandali, kamioni, tuneli, nezaposleni, prezaduženi, potpuni nered i kaos. S druge strane Bandić i Holding.

Stave li se na vagu sve afere HDZ-a i sve afere SDP-a, jasno je na koju će stranu prevagnuti, ali SDP ni na tome ne uspijeva poentirati. Usporediti 16 godina praktično ničim ograničene vlasti HDZ-a i nepune četiri godina svim i svačim sputane vlasti SDP-ove koalicije ne ostavlja mjesta sumnji o krivcu za ovakvu poharanost Hrvatske, ali SDP i dalje ostaje sputan u postupcima nadoknađujući to nesputanošću u vokabularu. Na HDZ-ovoj strani problematično uvjerenje da vječno i pod svaku cijenu mora ostati na vlasti, na SDP-ovoj nemoć da učini bilo što drugo osim da zaziva izbore u nadi da ih neće doista i izazvati. S jedne strane bahatost i prizemno kićenje Putinom i Obamom, na drugoj strani osobna uvrijeđenost zbog mišljenja nekog birokrata iz EU. Kod HDZ-a vječiti “kec” iz rukava: “Vi ste komunisti.”

Kod SDP-a vječito žestoko nepotrebno pravdanje: “Nismoooo! Mi smo bili mali kad su komunisti vladali.” Već se unaprijed zna što će reći Andrija Hebrang, već i Željko Jovanović ulazi u manirizam ponavljajući jedno te isto. Samo esdepeovci mogu pristati da Frane Matušić dobije priliku 45 minuta govoriti odgovarajući na njihovo skakanje na svaku njegovu bezvezariju. Samo HDZ sebi može dopustiti da bez ikakve odgovornosti isisava ne samo zadnje lipe iz džepova već i zadnje atome zdravog razuma u građana. Prema jednoj od nedavnih anketa, za izbore je najviše onih između 18 i 31 godine, najmanje onih iznad 61. Mladost valjda još vjeruje u promjene, zrelost je već sve vidjela i zna da izbori sami po sebi ne rješavaju ništa. Jedino je vrijedna izlaska na izbore alternativa. A ona se ne nazire.