Nije prošao nijedan rujan u mandatu bivšega iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada a da nismo bili svjedoci sasvim osebujne predstave za govornicom Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Dio tih govora uvijek je bio posvećen Izraelu, koji je Ahmadinejad živopisno ocrtao kao najvećeg neprijatelja Irana i najavio da će cijela ta zemlja završiti – u moru! Kada se tome pridodaju i živopisni nastupi njegova bliskog prijatelja, pokojnog predsjednika Venezuele Huga Chaveza, ali i demonstrativni izlasci iz dvorane predstavnika zapadnih, civiliziranih demokracija, postaje jasno da su obojica koristila ove prilike da sve svoje neprijatelje i neistomišljenike malo povuku za nos. No od prošloga rujna stvari su se radikalno promijenile. Chavez je umro, Ahmadinejad više nije predsjednik, a tonovi koji dolaze iz Teherana radikalno se razlikuju od retorike koja je odande dolazila posljednjih deset godina.
Hasan Rohani, aktualni iranski predsjednik, odlučio je da njegov prvi vanjskopolitički zahvat bude vezan za iranski nuklearni program, za tematiku koja je za njegova prethodnika bila kost u grlu Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Idealan uvod u priču o iranskom nuklearnom programu zapravo je bio veliki zaokret oko sirijskog kemijskog arsenala. Iako je inicijativa bilo ruska, teško je povjerovati da se Vladimir Putin nije konzultirao s Teheranom. Neposredno nakon što je dogovor o Siriji postignut, iranski ajatolah Ali Hamnei kazao je da su američki lideri, misle li zaista ozbiljno o Siriji, skrenuli s krivoga puta kojim su dugo hodali. Obamin pristanak da ne isuče tomahawke i da cijelu priču riješi diplomatskim putem, iranskom političkom establišmentu zapravo je bio signal da se ozračje promijenilo i da je upravo sada pravi trenutak za pregovaranje i dogovaranje o tako važnoj stvari kao što je nuklearni program. Rohani očito ima i mandat i odriješene ruke da popravi odnose sa Zapadom, ali i da pokaže da je Iran zemlja koja se uklapa u međunarodnu zajednicu, zemlja koja je spremna podvrgnuti se međunarodnim pravilima i dogovorima. Rohani u ovome trenutku ima i jedinstvenu priliku razriješiti ovaj problem i anulirati sankcije koje su već teško oštetile iransko gospodarstvo i financijski sustav. I oni iznad njega, a mislim ponajprije na ajatolaha Hamneija, očito su shvatili da je prošlo vrijeme inaćenja i populizma i da treba napraviti sve da se Iran gospodarski oporavi i da se uklopi u ostatak svijeta. A mislim da ta zemlja ima potencijala napraviti velik posao na globalnoj razini i to ne samo s naftom, pa nije čudno što je donesena odluka da se ukloni i zadnja prepreka koja stoji na putu ostvarivanja toga cilja.
Rohani će se uskoro susresti s američkim predsjednikom Barackom Obamom i to bi zaista mogao biti povijesni susret. No nikako ne smijemo očekivati da će Iran kleknuti i pristati baš na sve kako bi se riješio sankcija. Pregovori o stavljanju iranskog nuklearnog programa pod međunarodnu kontrolu neće proći bez ustupaka i popuštanja. I jedne i druge strane. No ipak mislim da će to biti igra taktiziranja i odmjeravanja i da će na kraju sve biti dogovoreno i da će sve strane biti sretne i zadovoljene rezultatima. Vjerujem da će i provedba toga dogovora ići dosta glatko, kao i ona vezana za sirijsko kemijsko oružje. Iako politički sustavi koji su na snazi u obje te zemlje nikada neće previše “šmekati” SAD-u i zapadnim zemljama, disciplina i pristojno ponašanje na međunarodnom planu vjerojatno će biti presudni. A kada sve to provedu u djelo i pokažu da su oni uspjeli zbrojiti dva i dva i prilagoditi se, onda će vjerojatno zatražiti da njihov primjer slijede i druge zemlje. Iran će, naime, tada imati potpuno moralno pravo od međunarodne zajednice zatražiti da Izrael učini isto ono što su učinili Iran i Sirija. I u tome će imati potpuno pravo jer dvostruki kriteriji ne smiju postojati. Možda upravo zbog toga ovih dana izraelski premijer Netanyahu toliko govori o tomu da Izrael strahuje od najnovijeg Rohanijeva obrata i otvaranja svijetu.