Malala ima 15 godina i već je četiri godine slavna po svojoj borbi za obrazovanje djevojčica u Pakistanu, a sad se u bolnici oporavlja od napada talibana koji su je ranili u glavu. Kako je došlo do toga da u Pakistanu, zemlji koja ima 180 milijuna stanovnika, upravo 11-godišnja djevojčica krene u borbu protiv trenutačno najopasnijih islamskih ekstremista?
Iako u ovom trenutku Malala leži u bolnici s cjevčicama za infuziju koje joj ulaze u nos, posljednji broj tjednika Newsweek na naslovnici donosi njezinu sliku prije atentata, na kojoj je nasmijana, a naslov je hvali: Najhrabrija djevojčica na svijetu. Kakav je to svijet u kojem su djevojčice prisiljene biti hrabre? Takav u kojem je zapadnom medijskom svijetu nužno lijepo dječje lice kako bi privuklo pozornost čitatelja na strašne priče s Istoka u kojima postoje cijeli pokreti koji, eto, ruše škole, ne daju djevojčicama u školu, žene zatvaraju u kuće...
Iza 15-godišnje djevojke već je cijela karijera koja je počela kad je reporter BBC-a iz Pakistana tražio djevojčicu koja bi pisala blog o životu djevojčica pod vlašću talibana, koji su u to vrijeme preuzeli nadzor nad dolinom Swat u kojoj je živjela Malala. U školi u vlasništvu Malalina oca našla se 15-godišnja djevojčica koja je to pristala raditi za BBC, ali su je njezini roditelji zaustavili jer su se bojali osvete talibana. Tada 11-godišnja Malala počela je pisati umjesto nje, a urednici su inzistirali na anonimnosti, na korištenju pseudonima. “Sanjala sam strašan san u kojem su bili talibanski vojni helikopteri, takve snove sanjam otkako su počele vojne operacije u Swatu. Majka mi je napravila doručak i otišla sam u školu. Bojala sam se ići u školu jer su talibani zabranili djevojčicama ići u školu. U razredu nas je bilo samo 11 od ukupno 27”, napisala je u svom prvom blogu i uskoro postala slavna.
Zaista, svjedočenje djevojčice u vihoru talibanskog terora u njezinu rodnom kraju jako je dojmljivo i teško je naći išta što se s time može mjeriti. Mediji s naše, zapadne strane, često posežu za dječjim licima kako bi ganuli čitatelje, koji bi možda preskočili priču koja samo nabraja činjenice strahota koje preživljavaju ljudi u nekoj dalekoj zemlji. Strahota koje kao da nas se ne tiču, sve dok posljedice ne dođu na naš prag, a zaustaviti nas u nepažnji može samo priča o nekoj ubogoj žrtvi, o djetetu. Novinarka Hala Jaber o tome je i knjigu napisala, o biranju djeteta za novinsku priču i spašavanje među desecima djece ranjene u američkom napadu na Irak. Zvuči strašno: izabrati jedno dijete i pokušati ga spasiti, pa to onda još prikazati kao humanu priču, ali novinarki je postalo važno spasiti barem jedno...
Slavna su sva djeca koju su novinari izabrali za svoje priče, od vijetnamskog rata s djevojčicom koja bježi od napada napalm bombom, do uplakane šestogodišnje Željke Jurić u egzodusu iz razorenog Vukovara. Ali, u slučaju Malale Yousafzai stvar je otišla predaleko, ta djevojčica nije samo iskorištena nego i gurnuta pred puške talibana, koji sad prijete i drugoj djevojčici koja se bori za pravo na školovanje. U tome su sudjelovali svi, od Malalina oca koji je iskreno uvjeren u njezine talente do medija koji su na kraju, očekivano, otkrili njezin identitet, o njoj je snimljen i dokumentarni film, pa je čak dobila i nagrade. “Međunarodna dječja nagrada za mir” naziv je jedne od tih nagrada, pa proizlazi da se u našem svijetu djeca moraju boriti za mir, a o tome će izvještavati mediji, kojima često ne ide od ruke kad svoje vlade valja prisiliti da ne srljaju u ratove po svijetu... Perverzno, zar ne?
Tekst za antologiju.Čestitke autorici.