Kako je pala Milanovićeva Vlada

Jugoslavija je za Hrvatsku umrla ‘71., Milanovićeva vlada je pala prošli tjedan kad je premijer dopodne odbio tipičnim ateističkim prkosom poslati na misu za domovinu bilo kakvog izaslanika Vlade koja vlada nad gotovo 90% katolika (polovica Vlade je poslana na gay pride!), a navečer je istoj toj naciji objašnjavao da je čovjek koji je na cesti ubio dvoje ljudi u prometnoj nesreći etički čist! Jugoslavija je trajala još 20 godina, Milanović će možda dočekati i kraj mandata, ali Vlada je sada moralno i etički pala. Jer neke se stvari baš nikako ne mogu braniti te je nemoguće od etičke odgovornosti braniti bilo koga tko je ubio dvoje ljudi na cesti! Dodati glede suđenja Čačiću, kako je Milanović dodao, da ne prihvaća da je “status hrvatske Vlade u rukama jednog službenika, jednog činovnika, suca prvostupanjskog suda u Mađarskoj”, to je razina komunikacije koja se više ne može ni noću čuti u lošim hrvatskim birtijama.

Je li tom izjavom, kako tvrdi Čičak, Milanović počinio kazneno djelo prisile nad pravosudnim dužnosnikom, nije jasno, činjenica je da ta izjava pravi diplomatski incident. On je ovim političkim huliganstvom izgubio svaku vjerodostojnost, to prije što je kao diplomirani pravnik ustvrdio da ovakav sudski proces Čačiću nije vladavina prava, već je vladavina prava “razgovor u kojem razdvajamo etički neutralno od etički bremenitog”! No upomoć priskače navijačko novinarstvo, koje skriva i time decentno brani monstruozne premijerove teze! Mediji šute o ovoj političkoj delinkvenciji kao što su odšutjeli podvalu vezanu uz misu za domovinu. Dakako da Milanović kao pojedinac, kao deklarirani ateist, ne treba ići na mise, nitko to od njega ne traži. No, kao premijer Vlade u državi sa 90% deklarirane katoličke većine moralno, ljudski i etički dužan je poslati izaslanika Vlade koja vlada tom većinom na događaj kao što je misa za domovinu. Osim ako se nakon ukidanja obilježavanja Bleiburga SDP ne vraća svojim starim šlagerima “nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga”! Ali, mediji o toj dimenziji uporno šute, kao što su prešutjeli rafiniranu reviziju povijesti na Dan državnosti.

Godine 1991. Tuđman i HDZ predlažu Saboru da proglasi neovisnost. Račan i SDP traže da odluka o neovisnosti uključuje i istodobno formiranje nove Jugoslavije. Tuđman i HDZ to odbijaju, Račan i SDP demonstrativno napuštaju Sabor! Dvadeset jednu godinu poslije i Tuđman, koji je tražio da proglasimo neovisnost, i Račan, koji je to odbio, dobivaju svečane vijence u čast Dana državnosti! Kako upozorava Zdravko Tomac, to je falsifikat povijesti, jer Račan nije želio hrvatsku samostalnost! Zašto mu na Dan državnosti nose vijenac koji nije želio? Tomac konstatira da danas Hrvatsku vodi elita koja je ‘91. otvoreno bila protiv samostalnost!

Račan naime nije Kučan! Nije li vijenac na Račanovu grobu na Dan državnosti zakletva početnom stavu? Vijenac kao dokaz vjernosti početnom stavu ljevice koja niti je željela samostalnost niti je oprostila onima koji, kad su je stvarali zato jer je nisu odmah utopili u neku drugu Jugoslaviju? Ne dolazi li sa tog izvora ova silna ljubav prema regiji?

To nije samo pritisak svijeta, to je Račanova oporuka napisana ljevici 25. lipnja 1991.! Može hrvatska država, ali samo ako je dio – jučer Jugoslavije, danas regije! I da stvar bude gora najveći dio ovog užasa umorna i gladna nacija koja podvalu do kraja i ne razumije zanemarila bi da vidi da se vuku potezi zbog kojih im djeca neće sutra biti gladna. Kreću pregovori sa sindikatima, ali čovjek bi se mogao kladiti da će zbog održanja na vlasti posustati. Točno kako je Račan uoči izbora 2003. potpisao kolektivne ugovore sa sindikatima bez roka trajanja, zbog čega proračun pati i danas! Kreću novi pregovori sa sindikatima, ali prve naznake govore da neće ići do kraja.

Prvu sindikalnu pobjedu u pregovorima s Vladom već im je odnio lider Novog sindikata Mario Iveković ishodivši za sindikate Croatia Airlinesa niz ustupaka koje je Vlada donedavno odbijala. Pritisnuto upornim Ivekovićem, ministarstvo nije samo produljilo stečena prava nego su pristali na nove ustupke koji će godišnje koštati još gotovo 1,8 milijuna kuna, a primjerice za stjuardese su izborene plaće od, najniže, 8500 kuna do, najviše, 13.000 kuna, čime su iznosom zagarantiranih plaća stjuardese preskočile sveučilišne profesore! Sjajno, tko može biti protiv afirmacije radničkih prava i dobrih plaća, ali kako sutra odbiti druge? Napokon, odakle to platiti? Novcem od prodaje još kakvog Croatia osiguranja ili novim kreditom s kakvih 9% kamata?