Kako je počeo Borat na mom otoku

Jagšemaš! Neki su se od nas smijali kada je predsjednik Mesić na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara ugostio kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva, onoga što je tužio komičara Sashu Barona Cohena jer svojim junakom Boratom vrijeđa ugled njegove zemlje. Pitali smo se je li to rang svjetskih uglednika kojem težimo. Ali nakon što je paranoja uzela Nazarbajeva toliko da je išao prosvjedovati k predsjedniku Bushu i od njega zatražio da zabrani distribuciju najoriginalnijeg kinofilma godine “Borat”, a uz to u najprestižnijim američkim novinama objavio plaćene oglase u kojima se govori da njegova zemlja nije ni nalik onome kako je prikazuje Borat, tek sad možda možemo shvatiti puno potencijalno značenje dolaska toga visokoga gosta u našu zemlju.

Radi se očito o čovjeku koji jako dobro poznaje poznatu Lenjinovu tezu o filmu kao najjačem propagandnom mediju, koju su Sovjeti iskorištavali do iznemoglosti, pa sukladno tome i Boratove insinuacije da se u Kazahstanu umjesto alkohola pije fermentirani urin, da se žene ne smiju koristiti javnim prijevozom i da su katapulti najjače oružje kojim raspolaže njihova vojska ne može doživjeti nikako drukčije nego štetnima za svoju zemlju. Nazarbajev, naravno, nema pojma što je satira i poput nijednog drugog autokratskog vođe ne može pojmiti da je Kazahstan iz Boratova filma zapravo tragikomična fikcijska zemlja (u filmu se govori hebrejskim, snimljen je u Rumunjskoj, a glazba je Bregovićeva) i da će zbog njegovih reakcija samo još više ljudi otići u kina pogledati film, a da zabranu može samo sanjati. Stoga mu nije preostalo drugo nego da sačuva obraz barem pred vlastitim narodom, a za to nema boljega sredstva od Kazahstanske televizije koja će svojim programom posvjedočiti svu širinu duha.

Tko zna, možda je Bushu već obećao da će, ako mu isposluje zabranu kinodistribucije, otkupiti određeni broj američkih serija koje bi za prvu ruku ipak bile prikladno preimenovane: “Allah McBeal”, “Svi vole Ramazan”... No, kako je Nazarbajev zasad postigao samo to da mu se cijeli svijet smije, a pravih je prijatelja u životu svakoga čovjeka malo, možda mu padne na pamet da isto zatraži i od svoga nedavnoga domaćina Mesića. A kako smo mi upravo u fazi da ispunjavamo sve želje i svima, možda Borat ipak ne završi u domaćim kinima. Ali, zato već vidim kazahstanski TV vodič prepun domaćih proizvoda prilagođen lokalitetu; u dječjem programu mogli bi se izmjenjivati “Meho i Slavica” i crtić “Inspektor Maska” koji bi za ovu priliku postao “Inspektor Feredža”. Sviličićev “Da mi je biti morski pas” postao bi “Džamije biti morski pas”, Hribarov “Što je muškarac bez brkova?” dobio bi neznatan dodatak “Što je muškarac bez brkova i brade?”, a Brešanov “Maršal” preimenovan u jednako efektan naziv – “Mašala”. Hadžićev “Novinar” bio bi jednostavno – “Borat”.

Svi bi hrvatski filmovi bili prikazivani u prime time terminima, zajedno sa serijom “Svuda ne jedu divlje svinje”, kvizom “Ona ili on” koji bi se morao zvati, razumljivo, “On!”, a “Zuhra show” ostao bi, tu nema nikakvih problema – “Zuhra Show”. Mogli bismo im uvaliti i nekoliko naših velikih akcija; primjerice “Oprez! Djeca u prometu”. Samo zamislite jumbo plakate koji bi veličanstveno poručivali: “Djeco, obrez!” Mogli bismo im uvaliti i nešto spotova izvođača kao što su Turban i Mustafi, ali nema sumnje koja bi se pjesma najdulje zadržala na vrhu nacionalne kazahstanske top-ljetvice. Svjetski rekord koji već desetljećima drže Pink Floyd s “Dark Side Of The Moon” kao od šale oborio bi veličanstveni duet Gibonnija i Vanne – “Ja ću budan klanjati”. Čenkujeh!