Kako je Tito spasio Zagreb, 
a onda i pobijedio na izborima

Baš smo mi dečki kod Glave gledali Šeherezadu kad mu je u kuhinji eksplodirala suđerica. Vode je bilo posvuda. Glava je izjurio iz sobe i uskoro smo čuli kako ljutito zbunjen psuje i šljapka uokolo.

Gajba i ja smo se pogledali.

– Trebali bismo mu otići pomoći, a – pitao me nevoljko.

– Jesi normalan, pa da u kuhinji naletim na Kosoricu i Šukera kako u čizmama obilaze poharano područje.

– Jebote, stvarno, od sela do sela, ko na obilasku aqua showa u poplavljenoj Hrvatskoj – dodao je Gajba kroz smijeh.

– A opet, kaj bi trebali? Ako ne odu svi će vikati da nizašto ne brinu, ako obiđu poplavljene ispada da se bahate pa svi viču na njih. Doduše, izgledaju kao netko tko može podnijeti. Pa vidi Šukerova leđa, a – rekao sam.

– Sami su krivi. Tko više može znati kad su iskreni, a kad samo skupljaju poene. Izbori će uskoro, a ovdje se samo to broji – rekao je Gajba i viknuo – Glava, kaj trebaš pomoć?!!

– Ne, sjedite samo i gledajte televiziju, majmuni – odjeknulo je iz kuhinje.

– Onda dobro – viknuo sam i ja, ali smo ipak otišli, uhvatili krpe, lavore i doslovno pali na koljena. Išlo je relativno lako, iako je iza nas bio prilično težak tjedan.

– Poplave, onda MiG-ovi kod Slunja i na kraju ova pizdarija kod Glave. Država se raspada – puhao je Gajba.

– A i ljudima voda doslovno do grla. Onda se javi neki teletabis i kaže kako je Tito spasio Zagreb od poplava. Možete vi to shvatiti – puhao je i Glava.

– To je barem lako. Naši ljudi vole misliti kako nad njima bdije viši autoritet. Svjetlo u Titovoj sobi uvijek je najdulje gorilo. I kad se kokalo ljude po Bleiburgu i kad je uvjeravao najbliže partijske suradnike da je za njih najbolje da se ubiju i kad ih je pakirao na gole otoke, Titovo je svjetlo stalno gorilo. Rado smo se odricali slobode, a time i vlastite odgovornosti za budućnost, lako smo padali na koljena i skrivali se iza autoriteta koji su samo zbog naših strahova poprimali obličja svemoći. Vlast je za nas Hrvate uvijek bila prilika da tiho jamramo u zasjedi i da javno plačemo na kolodvorima kad ta vlast odluči umrijeti. U likovima poput Tita, koji su zapravo odbljesak nas samih, odbijali smo vidjeti crnu stranu, malo zbog policije, pomalo i zbog grizodušja. Sviđao nam se kao bonvivan, na Vangi, na Galebu, ko Leonardo Di Caprio. Titanik, ha – tumačio sam psihopatologiju hrvatske spremnosti na podaništvo.

– Uskrsnuo kao plejboj, a ne diktator – Gajba je zakolutao očima.

– Titovo je uskrsnuće samo logična posljedica razočaranja sadašnjošću. A zamislite kako nam je onda sjebana sadašnjost. I kad si pomisliš demokracija, a zapravo cijelo vrijeme na svim izborima pobjeđuje jedino Tito. Ono što nismo shvatili jest da smo prije 20 godina na referendumu o samostalnosti zapravo odlučivali i hoćemo li kapitalizam ili ne. Uzjahali su nas kumrovečki đaci i peglaju nas do danas. Doduše, danas je za promjene kasno, ali dolazi vrijeme za revoluciju – smijao sam se.

– Pa što im onda Tito nije spasio i ova dva MiG-a. I vojska nam se raspada – Glava je više psovao nego pitao.

– Jebiga, ne može ni Tito stići baš na sve. On je stvari više rješavao pješadijski. Ali jel znate kaj smo zapravo naučili iz ove zadnje poplave i iz cijele povijesti? – bacio sam krpu u lavor. Glava i Gajba su me pogledali.

– Da govna uvijek isplivaju.