Kako se HDSSB u očima ljevice u trenu 
iz dobronamjerne 
oporbe pretvorio 
u omrznute glavaševce

Na obilje pitanja potiče panika koja je obuzela ljevicu pošto je HDSSB odbio u Saboru glasovati za ustavne promjene, pa ih stoga zasad neće biti. Jer, traži se samo odgoda rasprave do 15. siječnja, a za tako važan čin kao što je promjena Ustava dvadesetak ili mjesec dana ne znači baš ništa. Štoviše, odgodom bi se bar djelomično oslabio argument HDZ-a po kojem su ustavne promjene isforsirane, javna rasprava vrlo kratka, a donose se samo zato da se od izručenja Njemačkoj spasi jedan čovjek, negdašnji udbaški moćnik Josip Perković. Iznimno oštre reakcije na odluku HDSSB-a pokazuju koliko je ljevica licemjerna, nenačelna i kalkulantska. Jedan lijevi dnevni list ima glavni, veliki naslov na prvoj stranici – “Glavaševci stopiraju ustavne promjene”, a uz ostale diskvalifikacije, predsjednik Josipović tu stranku optužuje za primanje naredbi iz druge države, to jest od zatvorenika u Bosni i Hercegovini Branimira Glavaša.

Dok se činilo da će zastupnici HDSSB-a glasovati za promjene, nisu bili glavaševci, nitko Glavaša nije spominjao, bili su, kako se to umiljato kaže, dobronamjerna oporba. I nitko na ljevici nije zauzeo principijelno stajalište, koje bi moglo glasiti – ako se ni u čemu bitnome ne slažemo s tom strankom, ako nam je protivnička, pa i neprijateljska, na nju nećemo računati ni u donošenju ustavnih promjena. Nitko nije imao muda i spremnosti na rizik te reći – nikad s glavaševcima! Što bi se reklo, i s “crnim đavlom” ljevica je spremna paktirati (partizanska taktika!) da bi ostvarila svoje interese, a poslije – nogom u stražnjicu.

Ivu Josipovića, čiji je najubojitiji argument moguća zapovijed HDSSB-u od Glavaša iz BiH, trebalo bi upitati ponosi li se što je na čelu države u kojoj je Glavašu suđeno samo zato što je to htio dugobabski despot Ivo Sanader, koji je optužen i nepravomoćno osuđen kao kriminalac? Ponosi li se što je na čelu države u kojoj je policijski moćnik Faber ucjenjivao sestru jedne svjedokinje na tom suđenju ne bi li pod prisilom lažno svjedočila?

Ponosi li se što je na čelu države u kojoj je glavni svjedok na tom suđenju, Krunoslav Fehir, četiri puta mijenjao iskaz? Ponosi li se kao pravnik što je na čelu države u kojoj je, u povodu procesa Glavašu, sudačka udruga njegova prethodnika Mesića i premijera Sanadera opomenula zbog pokušaja utjecaja na sud, dakako, usmjerenog protiv Glavaša? Ili je njegovo zanemarivanje tih sramotnih činjenica u skladu s “novom pravednošću” koju zagovara od početka mandata!? Nitko normalan ne bi trebao vidjeti problem u tome što jedna stranka traži kratku odgodu ustavnih promjena, to prije što su i pravni stručnjaci za dužu raspravu kako bi kakvoća promjena bila što veća. Dakle, panika ljevice zbog “izdajstva” HDSSB-a potvrđuje optužbe iz oporbe da je jedini cilj ustavnih promjena izbjegavanje izručenja Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu.

Činjenica pak da je sin Josipa Perkovića, Saša Perković, najpoznatiji po pokušaju u pristojnoj politici nezapamćene trgovine s Vladimirom Zagorcem u Beču kojoj je bio cilj kompromitacija Tuđmana i njegove obitelji, u cijelom ovom slučaju ima bar jednaku ulogu kao i moguće Glavaševo dirigiranje iz Bosne i Hercegovine. Ustav bi trebao biti svetinja svake zemlje, pa se upitajmo – što znače ova neozbiljnost, brzina, pristranost, strančarenje, dnevnopolitički ciljevi i spašavanje jednog udbaša u donošenju ustavnih promjena? Znače da za ovu vlast svetinja nema, pa kao što sam pisao da autoceste, koje su također neka vrsta nacionalne svetinje, prodaju bezbošci, isto to mogu reći i sada: samo bezbošci na ovaj način mogu mijenjati Ustav. Ali ni HDSSB-ovci u ovom slučaju nisu nevini. Mogli su na samom početku vidjeti koji su motivi kukurikavaca i ne pristajati ni na kakvu trgovinu, to više što su zacijelo znali da će, prilagode li se ljevici, biti gotovo maženi i paženi, a ako joj se usprotive, biti žigosani kao glavaševci. Ali i ovako ima koristi – još se jasnije vidjelo kako ljevici i Ustav služi za političko loptanje.