Dakle, u sukobu sam interesa! Razmaženi sam otac kćeri jedinice. Ako je uredništvo tražilo nekoga tko je prekršio manje-više sve psihološke savjete stručnjaka za roditelje, pravoga su našli, osim kad je riječ o (izvan)školskim obvezama. Iako sam svjestan mogućih posljedica svoje popustljivosti, pretjerane zabrinutosti, nedosljednosti... ne mogu si pomoći. Nerijetko, po analitičkoj vokaciji i po prirodi svoga posla, dijelim lekcije drugima o njihovu ponašanju, ali kad je o mome odnosu s djetetom riječ, bojim se da sam sve češće ja taj kome lekcije dijeli vlastito dijete iako je još daleko od zrelosti za takvo što. Jednostavno, jedan sam od onih tipičnih očeva s kojim dijete, kako odrasta, a već od najmanje dobi, jednostavno zna. Lako je psiholozima govoriti nemojte ovo, nemojte ono, bolje ovako nego onako, ali, tko bi se odupro kad se suoči s umiljatim “tatice”. U tim okolnostima samo čvrste karaktere ne zaokupi onih nekoliko presudnih argumenata kao npr. pa to mi je jedino dijete, život je prekratak, nikad ne znaš što donosi sutra...
Osim toga, uspoređivati roditeljstvo danas i nekoć baš i nema velikoga smisla, a pod danas treba imati na umu ovaj recesijski, informatički i društveni trenutak. Pred današnje generacije roditelja postavljaju se veći zadaci nego nekoć i svaki se roditelj na svoj način bori i nosi s tim izazovima. Stoga je dobro i uz pomoć životnih primjera i stručnih savjeta stalno se podsjećati kakav roditelj nije dobro biti.