Hoće li američki predsjednik, koji je povukao trupe iz Iraka i koji ih polako i prije roka povlači iz Afganistana, uopće razmišljati o tome da započne još jedan rat, potencijalno opasniji od oba spomenuta vođena tijekom posljednjeg desetljeća? Riječ je o Iranu koji u posljednjih desetak dana intenzivno zaokuplja pozornost. Iako je bilo bezbroj teorija o tome kako Amerika želi silom zaustaviti iranski nuklearni program i o tome kako će “prljavi posao” umjesto Washingtona obaviti Izrael, sve one sada padaju u vodu. Amerika ne želi taj rat, ni sada, ni u bliskoj budućnosti, možda nikada... Zato nije čudno što je ovih dana u Jeruzalem otišlo vrlo visoko rangirano vojno izaslanstvo, koje bi trebalo spriječiti Izrael da napravi bilo kakav ishitreni potez koji bi u konačnici mogao dovesti do katastrofalnih posljedica. Točku na i stavio je zapovjednih združenog stožera američkih oružanih snaga general Martin Dempsey, koji je u jednom TV intervjuu kazao kako “u ovom trenutku ne bi bilo nimalo pametno i razborito napasti Iran zato jer bi to značilo potpunu destabilizaciju. I europski partneri, poput Velike Britanije, poručuju Izraelu da bi se mogao pridružiti naporima međunarodne zajednice da sankcijama i diplomatskim sredstvima pomogne riješiti ovu situaciju.
Kako je Dempsey u Izraelu bio nedavno pokušavajući uvjeriti ministra obrane Ehuda Baraka da se suzdrži od napada na Iran, slanje izaslanstva u Jeruzalem i generalovo javno istupanje, gotovo su sigurno znak da bi se stvari ipak mogle oteti kontroli. Uskoro u Izrael ide i Obamin savjetnik za nacionalnu sigurnost Tom Donilon, koji će biti zadužen za premijera Netajahua. Nakon toga stiže i vrhovni šef američke obavještajne zajednice James Clapper, što pokazuje kako je Bijela kuća jako zabrinuta mogućnošću da Izrael potegne oružje. Cijela ova američka visoka američka ekipa trebala bi zapravo uvjeriti Izrael da treba dati vremena sankcijama nametnutim Iranu da djeluju kako bi Iran sam odustao od nuklearnog programa, odnosno od izrade nuklearnog naoružanja. No, izvori bliski američkoj diplomaciji tvrde da washingtonska administracije dulje ne vjeruje da će sankcije imati ikakva učinka na Iran te da im one služe isključivo kako bi i zaustavili Izrael u njegovim nakanama da započne unilateralnu vojnu operaciju.
Izrael neko vrijeme upozorava da je preostalo iznimno malo vremena za uništavanje iranskih nuklearnih postrojenja prije nego ih Teheran preseli u baze duboko u planini, što će biti potpuno nedostupno bilo kakvom naoružanju.
U međuvremenu, i Iran kupuje vrijeme. Teheran je jučer najavio da će o svom nuklearnom programu razgovarati sa zapadnim silama u Istanbulu. Iako Turska nije potvrdila da je spremna biti domaćinom takvih pregovora jer smatra da je to navlakuša kojom Iran još jednom želi preveslati međunarodnu zajednicu i smanjiti pritisak na Iran. Štoviše, šef turske diplomacije Ahmet Davutoglu, koji je u stalnoj vezi sa Hillary Clinton, kazao je kako nema ništa protiv da budu domaćini takvih pregovora, ali uz uvjet da ni jedna strana ne napusti Istanbul sve dok se u detalje ne dogovori sve što treba. Štoviše, Turska, koja odnedavno i te kako želi biti jaki međunarodni igrač, za domaćinstvo pregovora postavlja uvjete za obje strane – prvi je da Iran zajamči da njegov nuklearni program nikada neće izaći iz civilnih okvira, a drugi je da Zapad omogući Iranu da razvija nuklearni program, ali pod kontrolom i isključivo u mirnodopske svrhe. I ovi bi pregovori na kraju mogli biti odlična prilika da se na lancu drži izraelska želja da pripuca pa bi k mogli biti još jedno kupovanje vremena.
Izrael se osjeća sve ugroženije – arapske revolucije, a osobito ona u Egiptu, poljuljale su krhku ravnotežu, Sirija predstavlja krajnje ozbiljnu prijetnju, a u strahu od Irana zaljevske zemlje se ubrzano naoružavaju. U tom kontekstu Izrael bi zaista mogao izmaknuti kontroli.
dok je izraelskim političarima država poput irana u susjedstvu ne moraju strahovati za budućnost imat će ćime mazat oći svome narodu i održavat ratno stanje isto vrijedi i obratno za iranske političare jadni smo svi mi koji to moramo gledat već dvije tisuće i nešto godina