Kako u praksi provoditi neodgovarajuće zakone?

Mnogo se govori o pravnoj državi: o nastojanjima da se u Hrvatskoj ostvari vladavina prava. Zaštita prirode i okoliša nije samo predmetom dobre volje, brige i požrtvovnosti građana – ona mora biti poduprta odgovarajućim zakonodavnim normama. Za Europsku uniju, priključenje kojoj ostaje stalno nastojanje Hrvatske, poznato je da ju nazivaju i Unijom prava: prava čovjeka, prava regije, prava nacije, a time i prava okoliša.

U ovoj posljednjoj kategoriji nalaze se neke od osnovnih poteškoća hrvatskog zakonodavstva: bi li država prava morala štititi i biti štićena neodgovarajućim zakonima?
Hrvatski je sabor 2005. godine prihvatio treći, od stvaranja neovisne hrvatske države, Zakon o zaštiti okoliša. Zapravo je to treći promašaj hrvatskog zakonodavstva u usklađivanju brige za okoliš s nastojanjima koja su utemeljena u razvijenom svijetu. O nekim, bitnim, činjenicama u raskoraku između hrvatskog okolišnog zakonodavstva i onog u svijetu kojem težimo, raspravlja se ovdje.

Naredi i kontroliraj    
Temeljem je našem zakonodavstvu, u mnogim područjima, načelo: naredi i kontroliraj. Administraciji odgovara takav stav jer ih lišava odgovornosti od krivih odluka donošenih iz dana u dan. U okolišnom zakonodavstvu Europe to je načelo bilo osnovicom 1960-ih godina. U manjku boljih rješenja, ili nakon pravne praznine u zaštiti okoliša, to je načelo, tada, smatrano dobrim. Stvarani su brojčani standardi dopuštenih i nedopuštenih utjecaja na okoliš. Jedan od primjera djelovanja u tom smislu bilo je određivanje (naredba) najveće dopuštene koncentracije živinih spojeva u ribama i drugim morskim vrstama za ljudsku prehranu.

Povijesni podaci, koji su pokazivali da u Mediteranu nije nikad bilo poznatih slučajeva trovanja živom, iako nije bilo nijedne vrste, koja je imala manju koncentraciju žive od one dopuštene zakonom, odnosno naredbom. Slijedom te naredbe nijedna morska vrsta iz Mediterana ne bi se smjela pojaviti na tržnicama Europe. Ispravak tog pogrešnog načela nije dugo, usprkos nastojanjima znanstvenika, mogao prodrijeti u zakonodavstva europskih zemalja, pa tako ni u zakonske norme naše bivše države. Dugo je trebalo da se europski propisi normiraju prema znanstvenim iznašašćima putem prilagodbenih zahvata. Ovaj je primjer bitan jer je upozorio na razliku u stanju, koje je prirodno onečišćenje, u odnosu na ono kojim čovjek uzrokuje štetu za zdravlje, ili štetu u okolišu, i koje se naziva zagađenjem.

Zabrane se rijetko kada mogu provoditi onako kako ih administrativno zakonodavstvo želi. Primjerom je plastični otpad: onaj u kojem trgovina prodaje tekuće prehrambene proizvode. Plastični otpad u mnogim svojim oblicima postaje jedan od ključnih problema zaštite okoliša.

U razvijenom svijetu već je 1970-ih godina uočen taj manjak zakonodavnih normi. Uveden je princip poticaja i kazni, mrkve i batine. Ako uradiš onako kako je za okoliš povoljno, bit ćeš nagrađen! U suprotnom, čeka te kazna. Kada je u Hrvatskoj Fond za zaštitu okoliša počeo plaćati, iako skromno, skupljanje otpadne plastike, uspjeh je bio iznad očekivanja: ta je plastika nestala s otpada. Pouka je, na žalost, mimoišla tvorce Zakona o zaštiti okoliša: on je ostao u okvirima, u Europi davno prevladane norme naredi i kontroliraj. Poticaja nema. U danas aktualnoj borbi protiv utjecaja na promjene klime princip naredi i kontroliraj upravo je paradigma nedjelotvornosti i neuspjeha. Ali s tim, u svijetu dokazano neuspjelim oblikom zakonodavstva, Hrvatska mora u svom najnovijem zakonu i dalje živjeti.

Onečišćenje i zagađenje
Hrvatsko je selo, možda prije dva i više stoljeća, iskustvom znalo za jednu činjenicu. Obavljanje nužde, i čovjeka i stoke, ne može se spriječiti, pa ni zabraniti, iako je ono, neosporno, onečišćavanje okoliša. Ono što se može spriječiti jest nanošenje štete okolišu – zagađivanje. Hrvatski je seljak znao da štalu ili poljski zahod mora na svom posjedu smjestiti tako da spriječi donos onečišćenja u bunar s pitkom vodom. Zato da spriječi zagađivanje vode, štetu nanošenu fekalijama.

Hrvatski zakon u 21. stoljeću, kao ni oni prije njega, ne poznaju pojam zagađivanje. Ne koristi se tradicionalno iskustvo hrvatskog sela, a još manje okolišne stečevine suvremene Europe. Sve što hrvatski zakon poznaje jest samo onečišćenje. Onečišćivač plaća – zakonska je norma hrvatskog zakona. I predviđene su kazne za onečišćivače, ovisne o tome, naravno, kako i kada će se administrativac odlučiti, odnosno na koga će ih primijeniti (svakako ne na samog sebe!). Koje li moći administracije iz selektivne primjene zakona! Odnosno: kazna se neće primjenjivati ni na koga (zamislite sudske sporove pred europskim sudovima, kada bi se nekog onečišćivača kaznilo!). Razvijeni svijet kažnjava zagađivanje – nanošenje štete zdravlju ljudi, stanovništu ili dijelovima okoliša. Taj svijet poznaje isključivo načelo zagađivač plaća. Samo za dokazanu štetu ljudskom zdravlju ili okolišu.

Ono što ostaje bez odgovora jest pitanje: kome postojeće stanje odgovara i zašto? Hrvatski pravnici imaju prilike za dobro obrazovanje. Neadekvatan zakon nije ni previd ni slučajna pogreška. On je izrazom nečijeg interesa.
Jedna je istina poznata: bolji je manjak zakona nego njegovo službeno zanemarivanje. U ovom, našem, slučaju striktna primjena neodgovarajućeg zakona nanijela bi Hrvatskoj samo štetu.