Dok su komunistima trebale četiri godine da od autsajdera postanu ratni pobjednici i pritom zatuku na stotine tisuća ljudi, hrvatskoj državi ni 20 godina nije dosta da donese zakon o obilježavanju mjesta gdje su masakrirane nepregledne kolone ljudi. No, Kosoričina vlada ipak je jučer dala zeleno svijetlo da se zakon pošalje u Sabor, ali je zanimljivo kakvu je kalvariju prijedlog prošao.
Vlada Jadranke Kosor, za razliku od Sanaderove, uspjela je nakon pune tri godine poslati prijedlog u Sabor, ali stvar nije išla glatko jer je na kraju spretno noge podmetao nitko drugi nego Slobodan Uzelac, danas potpredsjednik Vlade, a jučer jedan od zadnjih šefova komunističke partije Zagreba!
Priča o ovom zakonu počinje prije tri godine, kad HDZ prihvaća Hebrangov zakonski prijedlog. Prijedlog ide u Sabor, a onda ćemo vidjeti kako Drugi svjetski rat kod nas još nije završio. Težeći da se ovakav zakon donese, ako ne plebiscitarno, a ono barem sa što više ruku u zraku, Hebrang, koji zakon priprema od 2006., lobira kod stranaka da se pojave kao supredlagatelji, no ni od koga ne dobiva podršku. Nakon toga, prije točno godinu dana, šalje pismeni prijedlog svim strankama da na prijedlog zakona daju mišljenje. Nitko ne odgovora osim HSS-a koji pristaje biti supredlagatelj.
Zakon stiže na 40. mjesto dnevnog reda i ne može se pomaknuti dok mu Vlada ne da mišljenje. Sanaderova Vlada šuti mjesecima, da bi još donijela odluku o zabrani osnivanja novih Vladinih ureda, što znači kraj ovog zakona jer on implicitno traži osnivanje ureda. Dolaskom Kosorice napokon se pristaje dati mišljenje o zakonu i Hebrangu se čini da je nakon četiri godine borbi napokon kraj. No, neposredno prije nego što prijedlog zakona stiže na stol Vladi, prema proceduri treba potvrdu Koordinacije za društvene djelatnosti kojoj je na čelu Uzelac! Skidajući zakon s rasprave u tom tijelu, Uzelac faktički ne dopušta da se o zakonu očituje Vlada! Zašto?
Upućeni krugovi tvrde da ga iritira pridjev “komunistički” uz “zločin” kao da su pokolje napravili Marsovci te da je posebno alergičan kad se govori o pokolju “razvojačenih”. Da je pročitao rezoluciju Vijeća Europe, Uzelac bi vidio da Europa istim rječnikom govori o toj temi. Izbaciti riječ komunistički uz zločine značilo bi skriti adresu zločinaca. Izbaciti pojam “razvojačeni” još je veći falsifikat. Upravo je u tome bit zločina i upravo se u tome skriva tragedija – što su poklani razvojačeni ljudi koji su, dakle, predali oružje!
Uzelac je tražio dodatnu raspravu o toj temi, ali da je njemu i Pupovcu do rasprave, mogli su o tome raspravljati u godinu dana, koliko im je na stolu stajala Hebrangova molba! No, za ukupnu sramotu Uzelac nije jedini krivac. Hebrang je prije godinu dana poslao tekst zakona na raspravu i nitko nije reagirao. Đurđa Adlešič polomila se od brige da donese zakon o navijačima, ali na Hebrangovu molbu nije se udostojila ni odgovoriti. Kao ni Vesna Pusić. Šime Lučin jezik je razderao da bi nam objasnio kako je europska razina da se zakonski utvrdi da je svaki prezrivi pogled prema dvojici muškaraca koji se ljube nasred ceste dostojan sudske tužbe. Ali kad se iz perspektive iste europske norme pred njega i njegovu stranku stavi jedan ovakav zakon, onda koljena klecaju. Onda se vade stare kubure, a stara partijska dresura još vrijedi. Demokracija da, ali ne za svakoga, galamio je Tito, europske norme da, ali ne u svim pitanjima!
jedan od najboljih kolumnista u hrvata opet gađa u sridu