Kako vlada naša Vlada?

Linić jedno, Milanović drugo, a Čačić bi po svojem, nešto treće. Povuci – potegni, jedan korak naprijed, dva nazad. I tako stalno. U vladi Zorana Milanovića stalno je nešto sporno, stalno se nešto najavljuje pa se povlači te se onda s najvišeg mjesta vraća na prvobitne pozicije. Poteze Milanovićeva tima neprestano prati kakofonija. A od nje, posebno ako dugo traje, zaboli glava.

Čovjek se naprosto izgubi u njihovim vrludanjima. Više se ne zna tko je kriv, a tko prav, što je dobro, a što loše. Ako i prođe tjedan da nitko nikoga iz Vlade nije pobijao nekoliko puta na dan, postalo je sigurno da će u četvrtak, kada se održavaju sjednice Vlade, biti nekog konflikta. Na prošloj je to bila javna svađa između potpredsjednika (i to prvog!) Radimira Čačića i ministrice ekologije Mirele Holy. Nisu se prije sjednice dogovorili o zakonu pa su se prepucavali javno – pred tv kamerama. To je čak bilo i zabavno, no Milanović ih je na kraju morao prekinuti i povukao je sporni zakonski prijedlog.

Tjedan prije toga bila je afera s HNS-ovim kadroviranjima. Čačić, u namjeri da u vodstvo državnih tvrtki instalira maksimalni broj haenesovaca, u Nadzorni odbor Janafa pokušao je uvaliti Srećka Ferenčaka. Kako je riječ o čovjeku koji je nepravomoćno osuđen za zloporabu položaja i ovlasti u aferi Nanbudo, reagirao je Milanović i stopirao cijelu stvar.

I tako to ide. Taman se slegla prašina koja se digla oko Ferenčaka i Janafa, kad je u četvrtak sve opet isplivalo. Povod je bila Vladina odluka o uvjetima za članove nadzornih i upravnih odbora poduzeća u kojima država ima vlasničke udjele. Na stranicu i pol u Vladi su napisali koliko škole mora imati potencijalni član upravnog ili nadzornog odbora, koliko staža, da ne smije biti dužan, da se ne smije baviti poslom koji bi konkurirao poduzeću u koje ga se instalira i općenito da ne smije biti u sukobu interesa.

Cirkus je nastao kada su novinari okrenuli pilu naopako. Uočili su da teoretski Ferenčak ipak može u nadzorne odbore, kao i da (također u teoriji – po načelu dopušteno je sve što nije izričito zabranjeno) državnim tvrtkama mogu upravljati i nadzirati ih ubojice, pedofili, obiteljski nasilnici i još svakojaki šljam.

Pitan za tu stvar, premijer se, izgleda, nije snašao, da bi sutradan ministar financija Slavko Linić najavio mogućnost izmjene te odluke. Istodobno kada je Linić na Hrvatskom radiju najavljivao mogućnost povlačenja odluke, druga su usta u Vladi jednom drugom mediju objašnjavala da se neće podilaziti trenutačnoj histeriji u javnosti i da će se poštovati ustavno načelo presumpcije nevinosti. I tako opet – svatko pili svoje. Bit je nešto sasvim drugo i svodi se na to je li Vlada uzela diskrecijsko pravo postavljanja članova upravnih i nadzornih odbora. Dakle, za njih kao osobe, kao i njihove uspjehe i neuspjehe, također je odgovorna Vlada. Ako hoće postaviti Ferenčaka, mogu. Ali moraju računati s tim da će ih javnost prezirati i da im drugi put više neće dati povjerenje.

A upravo je povjerenje izraz s kojim se u predizbornoj kampanji, kao i sada u prvim mjesecima vladanja, obilato koristi premijer Milanović. Kaže da želi vratiti povjerenje u institucije te u vlast. To je jako lijepo, ali za stvaranje povjerenja bitna je dobra komunikacija. Kako ćemo u nešto ili nekomu vjerovati ako ne razumijemo što nam taj govori? Ili još gore – ako nam danas govori jedno, sutra drugo, a prekosutra treće?

Zadnja anketa svjedoči da je Milanovićev tim, i on osobno kao premijer, dobio veliki kredit od građana. Međutim, ako to povjerenje cijene i žele ga zadržati, morali bi se hitno početi brinuti o tome tko i što govori. Ne može Linić najaviti gašenje Vjesnika, a onda ga glasnogovornica Vlade demantira pa potom Čačić demantira nju. Normalno bi bilo da je ono što ministar kaže ujedno i mišljenje Vlade koji nitko neće demantirati.