Imati 30 godina i žicati roditelje za kavu jer posla nemaš ili imaš, ali ti šef ne isplaćuje plaću deprimira. A došlo je vrijeme da u cijeloj državi više nema čovjeka koji takvu osobu ne pozna ili nema u vlastitoj obitelji. Pa ne treba čuditi što je sve više onih koji su u danu spremni spakirati kofer plus ručnu prtljagu i pravac na aerodrom pa pod oblake u bolji svijet. Istina, alternativa postoji. Mogu ostati i živjeti s roditeljima, hodočastiti na burzu za poslom, tražiti vezu da bi postali Mrsićevi volonteri za 1600 kuna mjesečno, čekati sezonu za namaknuti koju kunu...
Odgovor na pitanje zašto odlaze zapravo je vrlo jednostavan. Rekli bi matematičari da se sve oko nas može iskazati u brojkama jer brojke ne lažu. A brojke kažu da je na burzi više od 349.000 nezaposlenih, da im se svakog dana pridruži 300 novih “kompanjona”, a istovremeno se traži svega 4555 radnika. Aktualan je vic: Iz burze je pušten bijeli dim. Pronašli su nekom posao.
U zadnje tri godine iz države je otišlo više od 30.000 ljudi, što je grad veličine Vinkovaca. Većinom su to mladi ljudi u naponu snage, mnogi tek izašli s fakulteta. Svi oni jako dobro znaju da su i Kanada, i Novi Zeland i Australija vrlo daleko. Znaju i da će, ako odu, roditelje, prijatelje i rodbinu vidjeti jednom godišnje. Ako i toliko. Ali isto tako znaju da ne žele živjeti sa suprugom i djetetom u sobi u koju su se zatvarali u pubertetu kao i da ne žele za “kebicu” u neboderu plaćati banci do kraja života.
Povijest se ponavlja, rekli bi cinici. Danas bez problema možete na sav glas pjevati Vilu Velebita po Trgu bana Jelačića, ali mnogi će to činiti u Torontu.
Tako. Za godinu dana se vidimo u Kanadi.