Dvadeset mjeseci od početka vladavine Kukuriku koalicije i barem tri godine otkad su se počeli pripremati za očigledno preuzimanje vlasti, vladajući otkrivaju da u državi imamo lažne socijalne slučajeve i lažne invalide, da bi na krilima uspjeha u borbi protiv lažnih branitelja najavili otvaranje još dva osjetljiva bojna polja opet se hrusteći kako će lažljivcima oduzimati neopravdano stečeno. Svi su izgledi da nam, kad se suoče sa preprekama, prijeti najava još jedne izmjene Ustava kojom će opet ilustrirati svoju odlučnost u suočavanju s bezakonjem kao što su to demonstrirali u Vukovaru ili kad su uočili “slučajnu pogrešku” s “lex Perković”. Uz fiskalne uspjehe Slavka Linića, pa i na temelju dvojbenih metoda koje tek trebaju proći provjeru pravne države, vladajući se još mogu pohvaliti da su na ključnim mjestima, za razliku od HDZ-a, bez natječaja uspjeli zaposliti svoje ljude, a o uspješnosti te, kako je predstavljana, revolucionarne metode kadroviranja u hrvatskim okolnostima, govore nam bijedni gospodarski učinci i sve otužnija socijalna slika. Vladajuća politika velikih brojki, koja se temelji na liberalnom principu da je bolje smanjenjem plaće mnogima i povećanje PDV-a ili zdravstvenog doprinosa za umirovljenike uzimati milijunima građana pomalo, nego nekolicini puno – dovela je do još većih raslojavanja u društvu pa najveća bruto plaća u državi iznosi koliko i 2000 (dvije tisuće!) minimalnih plaća.
Uz to što u takvim okolnostima vladajuća elita i dalje ima manje-više stabilne plaće i nepromijenjene povlastice, sa 1700 novih automobila i desetke tisuća novih mobitela, jedan od najvećih njihovih uspjeha je što su, doduše uz svesrdnu pomoć oporbe, uspjeli ideološke teme nametnuti kao presudne. Zbog zaluđenosti zdravstvenim odgojem, ćirilicom u Vukovaru i “lex Perković”, trima temama koje uz razumniji, društveno odgovoran i tolerantniji pristup nisu uopće smjele biti vodeći društveni prijepori, gotovo posve nezapaženo prolaze teme od životne važnosti. Kao, primjerice, reforma zdravstva, usko povezana s mirovinskom reformom, kojoj radi prepoznatljivosti nedostaje akcijski naziv pa predlažemo recimo “uz našu zdravstvenu reformu ne brinite se za mirovinu” jer vam uz najjeftinije lijekove i uz plaće liječnika i medicinskih sestara koje se kane dovesti na razinu plaća u javnom sektoru, koje čak i resorni ministar Jovanović smatra sramotnima, mirovina vam sigurno neće trebati. Zašto ministar Rajko Ostojić za usporedbu uzima plaće u školstvu ili policiji, a ne, primjerice, plaće onih s istom stručnom spremom te brojem odrađenih sati na radnom mjestu onih koji sjede u Saboru? Ili s plaćama savjetnika među kojima pojedini i sa srednjom stručnom spremom imaju dvostruko veću plaću od liječnika specijalista? S tim dok liječnik osobno odgovara za svoju pogrešku koju će pravosuđe i mediji godinama razvlačiti, politička elita će teret svoje pogreške eventualno podijeliti sa strankom i rasporediti na sve nas kroz povećani PDV, izdvajanja za zdravstvo, smanjenje plaća u javnom sektoru... I nikome ništa. Ako ih odmah financijski ne “otpreme”, eventualno će ih najteža kazna snaći na sljedećim izborima, a i tada, ako gladni želudac ne bude preuzeo vlast nad razumom. Pa nam je posve normalno da smo opsjednuti gotovo isključivo ideološkim temama koje kao da je sam Chuck Norris nametnuo.